27.03.2018.
Zanimljiva je ova hrvatska zbilja. Barem za one koji žive za i od politike. Nikad im nije dosadno. Politička nestabilnost zapljusne nas u prosjeku svakih šest mjeseci. Tako smo kao država, pa tako i nositelji izvršne vlasti, sve više posvećeni slaganjima nekakvih političkih saveza i saborskih većina. Reklo bi se da smo u stanju latentne izborne kampanje: ili od onih na vlasti (čija je komunikacija vrlo često sa značajnim natruhama predizbornih obećanja; primjer Zakona o braniteljima koji je proizveo novih 5 tisuća zahtjeva za vojnim invalidninama) ili od onih u opoziciji. Uostalom, ta je politička nestabilnost proizvela i prve izvanredne izbore u novijoj hrvatskoj povijesti (2016.), kao i političko preslagivanje u Saboru (2017.). Sada se ponovo zazivaju novi izbori, a rasprave o prihvaćanju Istanbulske konvencije paralizirale su sve ostale sadržaje koji su i te kako važni za ovu zemlju, za naše gospodarstvo, pa u konačnici i za smanjivanje pritiska na iseljavanje.
Naravno, ovakvo stajalište o predominaciji rasprava o Istanbulskoj konvenciji nikako ne znači da je ona nevažna. I dok se izvršna vlast bavi Istanbulskom konvencijom, istovremeno 100.000 trgovačkih društava, skoro isto toliko obrta i još nekoliko par stotina tisuća OPG-a bezuspješno maše više od cijelog desetljeća i ukazuju na sebe, i na ne male probleme koje nas dnevno pogađaju. I stoga, a radi ovih stotina tisuća tvrtki hrvatskog gospodarstva, zazivam isto tako žučnu raspravu o nekoliko donjih tema. Naravno, u te bi se rasprave HUP zdušno uključio sa svojim prijedlozima i argumentima za ili protiv pojedinih rješenja. Pa eto krenimo s najvažnijima.