Osvrt na sažetak komponenti nacionalnog plana za oporavak i otpornost

12.04.2021.

1.    KOMPONENTA: GOSPODARSTVO

Digitalizacija uz zeleni plan predstavlja temelj gospodarskog oporavka i stoga je važno na strateškoj razini u okviru NPOO omogućiti pristup digitalnoj infrastrukturi i uslugama. Investicije/ ulaganja je potrebno usmjeriti u digitalnu tranziciju i širokopojasni brzi internet  jer kroz poticanje privatnih ulaganja u ICT višestruko podiže konkurentnost gospodarstva i ubrzava oporavak. Gledajući trendove i potrebe jasno je kako učinkovita proizvodnja i energetska potrošnja nisu izvedive bez izražene ICT komponente. Veliki potencijal u ovome dijelu vidimo u već spremnim projektima čijim bi se pokretanjem brzo osigurale prijeko potrebne investicije. ICT projekti imaju kratko vrijeme realizacije i  omogućavaju najbrži pozitivni učinak na gospodarske aktivnosti i BDP. Zbog izražene Covid-19 krize gospodarstvo ih nije samostalno realiziralo te je nužan dodatan poticaj putem bespovratnih sredstava.

Smatramo potrebnim ponovo otvoriti pozive za Poboljšanje konkurentnosti MSP-a kroz informacijske i komunikacijske tehnologije (IKT) gdje procijenjena ukupna vrijednost pripremljenih projekata koji nisu financirani iznosi 400 milijuna EUR. 

U dijelu komponente C1. Gospodarstvo, C1.1. Jačanje konkurentnosti i zelena tranzicija gospodarstva, C1.1.2. Poticanje inovacija i digitalizacija gospodarstva, predlažemo da se uključi financiranje investicija koje osiguravaju digitalizaciju gospodarstva što uključuje investicije izgradnje i (novih), modernizaciju i konsolidaciju (postojećih) podatkovnih centara „sljedeće generacije“ s visokom razinom raspoloživosti, operabilnosti, sigurnosti i energetske učinkovitosti infrastrukture podatkovnih centara privatnog sektora – sve u cilju osiguravanja kontinuiteta rada infrastrukture podatkovnih centara te „ozelenjivanja“ i dekarbonizacije informacijsko komunikacijskog sektora, posebno sektora elektroničkih komunikacija, a za što predlažemo  alokaciju tj. procijenjeni trošak u iznosu od 300 milijuna kuna.

Također, predlažemo da se sve investicije u digitalnu infrastrukturu javnog sektora usklade s investicijskim planovima privatnog sektora kako ne bi došlo do istiskivanja potencijalnih i već planiranih investicijskih projekata. S tim u vezi se izričito protivimo daljnjim ekskluzivnim investicijama javnog sektora u infrastrukturu poput primjerice podatkovnih centara ili platforme za Internet stvari (IoT platforma) jer u tim područjima već postoje investicijski projekti ili za njih postoji visoka razina interesa privatnog sektora za ulaganje.  Opći ciljevi NPOO-a definiraju smanjenje okolišnog otiska ne samo proizvodnje, već i potrošnje energije, smanjenja onečišćenja zraka i poboljšano gospodarenje otpadom. No, u daljnjoj razradi- pod glavnim izazovima i ciljevima razrađene stavke govore o planovima modernizacije i razvoja infrastrukture i proizvodnje energije, dok mjera za potrošače energije nema. Stoga je nužno, a zbog ostvarivanja općih ciljeva i neophodno podržati investicije realnog sektora u projekte energetske učinkovitosti te obnovljivih  i alternativnih izvora energije za koje kontinuirano postoji velik interes te daju brze i mjerljive rezultate.

Predstavljene mjere dekarbonizacije energetskog sektora vezane su uz pojedine (javno)privatne korisnike te uz izgradnju moderne i digitalno upravljive infrastrukture za električnu i toplinsku energiju, ulaganja u obnovljive izvore energije, razvoj novih tehnologija, razvoj infrastrukture za proizvodnju i korištenje obnovljivog vodika i  jačanje sustava toplinarstva, što predstavljaju specifično usmjerene aktivnosti na nekoliko korisnika iz javno-privatnog sektora.

Investicije unutar mjere C.1.2. Energetska tranzicija za održivo gospodarstvo  ne sadrži bespovratne potpore za privatni sektor u mjere energetske učinkovitosti i povećanja udjela iz obnovljivih izvora energije kao ni povezanih indikatora na razini korisnika.

U okviru razvoja elektroenergetske infrastrukture, uz prijenos i distribuciju potrebno je uključiti i skladištenje energije čime će se stvoriti okvir za korištenje spremnika električne energije u prijenosnoj i distributivnoj mreži.

Kako bi Republika Hrvatska doprinijela europskim nastojanjima u prelasku na kružno gospodarstvo i uz to vezano bolje gospodarenje otpadom i povećala recikliranje, potrebno je bespovratnim sredstvima podržati projekte realnog sektora. Naime, radi se o financijski zahtjevnim i u pojedinim situacijama komercijalno neisplativim investicijama jer se radi o novim tehnologijama, novim poslovnim modelima i sustavima koje tek treba izgraditi, a u okviru kojih će se dijeliti ponovno upotrebljivi resursi. Smatramo kako postoji velik potencijal izgradnje novih modela u kojima će neka poduzeća svoju potrebu za određenim sirovinama zadovoljavati onim što je nusproizvod drugog poduzeća te kako bi od poticanja ovakvih projekata i kolaboracija koristi imalo cijelo društvo. S tim namjerom zalažemo se za bespovratno sufinanciranje izgradnje novih postrojenja za recikliranje te modernizaciju i povećanje kapaciteta postojećih. Predlažemo u C1.3. dodati mjeru korištenja otpada kao goriva za potrebe proizvodnje, odnosno poticanje kružnog gospodarstva korištenjem goriva iz otpada u industriji.

Ukazujemo kako je za bolje gospodarenje i zaštitu voda potrebno poticati projekte u gospodarstvu za korištenje oborinske, otpadne, desalinizirane, bočate ili morske vode u tehnološke svrhe.

U cilju C1.4. se ne prepoznaje najveći nedostatak hrvatskog javno linijskog prometnog sustava, a to je javni prijevoz u ruralnim područjima. Spominje se uglavnom TEN-T mreža, željeznica, prijevoz brodovima, no istovremeno se ne uzima u obzir da treba održati sustav lokalnog i regionalnog javnog prijevoza na preko 90% površine RH i preko 65% građana, koja nije obuhvaćena gradskim centrima i željeznicom. Sustav željezničkog javno linijskog prijevoza putnika nije održiv ako ruralna područja nisu povezana s istim. Preko 90% prijevoza u ruralnim područjima održavaju privatni operateri, koji su najviše osjetili utjecaj COVID krize, te koji su ušli u krizu opterećeni održavanjem nerentabilnih linija. Hrvatski privatni operateri su trenutno jedini operateri u EU koji nemaju adekvatne ugovore o javnim uslugama za razliku od ostalih  javnih operatera u Hrvatskoj. Nedavne aktivnosti Vlade RH predviđaju sklapanje ovih ugovor u slijedećim mjesecima. Mobilnost građana je od vitalnog značaja za ruralna područja i demografska kretanja. U mjestima gdje ne postoji adekvatan javno linijski prijevoz koji zadovoljava osnovne potrebe građana, dolazi do iseljavanja i gospodarstvo nema adekvatnu uslugu za svoje potrebe. Istovremeno se intenzivira korištenje ekološki neučinkovitog osobnog prijevoza.

Iz ovog razloga je potrebno u NPOO postaviti cilj da se potiče obnova voznog parka javno linijskog prijevoza u ruralnim područjima s autobusima niskih razina emisija, te da se potiče obnova 36 javnih kolodvora privatnom vlasništvu, čime bi se utjecalo na povećanje mobilnosti građana korištenjem ekonomski, energetski i ekološki najpovoljnijeg oblika prijevoza.

U mjerama nije prikazano kako će predložene reforme adresirati ciljeve Europskog zelenog plana, posebice Strategije „Od polja do stola“ za pravedan, zdrav i ekološki prihvatljiv prehrambeni sustav.  Europski zeleni plan izrijekom navodi potrebu za mobilizacijom industrije za čisto i kružno gospodarstvo, politiku “održivih proizvoda” za potporu kružnom dizajnu te smanjenje i ponovnu upotreba materijala prije recikliranja (s naglaskom na rješavanje plastike). Također, traži od zemalja članica da se u nadolazećem razdoblju osigura ponovna upotrjeba ili reciklaža na gospodarski održiv za sve subjekte u vrijednosnom lancu prehrambenih proizvoda.

U Nacionalnoj razvojnoj strategiji Republike Hrvatske do 2030. godine, jasno je istaknut prioritet Vlade da „stvori uvjete da hrvatska industrija proizvodnje hrane, uključujući poljoprivredu, ribarstvo i akvakulturu, proizvodi više kvalitetne i zdrave hrane po konkurentnim cijenama uz održivo upravljanje prirodnim resursima i rizicima od klimatskih promjena“ kao i cilj da se do 2030. godine usmjere mjere za „jačanje samodostatnosti u hrani i razvoju kružnog gospodarstva“ (strateški cilj 9. NRS).

Preporuke Europske komisije zemljama članicama  u programiranju sredstava Mehanizma za oporavak i rast, odnose se na financiranje daljnjih mjera dekarbonizacije industrije i investicija u mjere povećanja energetske efikasnosti, poticanje mjera kružne ekonomije i bio-ekonomije te poticanje ulaganja u održivu proizvodnju prehrambenih artikala u skladu sa ciljevima postavljenim u Strategiji „Od polja do stola“.

Opetovano naglašavamo da je potrebno u obzir uzeti utjecaj na cjelokupni prehrambeni sektor RH, odnosno posebice na podsektore koji su u proteklom razdoblju bili neopravdano izostavljeni iz korištenja EU fondova, s obzirom da nisu prihvatljivi korisnici mjera ruralnog razvoja (industrija pekarskih proizvoda, kanditori, proizvodnja sladoleda i zamrznutih slastica, industrija pića, i dr.).  Potrebno je jasno „demarkirati“ mjere energetske učinkovitosti i ulaganja u proizvodnju (preradu)  dijela prehrambenog sektora  koji je prihvatljiv korisnik potpora ruralnog razvoja (proizvodnja poljoprivrednih proizvoda iz Priloga 1 Ugovora)  i dijela prehrambene industrije koja je isključena iz mjera Zajedničke poljoprivredne politike.

Također, NPOO ne adresira problem kružnog gospodarstva u dijelu poticanja mjera kružnih poslovnih modela u preradi hrane (kao dijela obuhvatne reforme o održivosti poljoprivredno-prehrambenog sustava inicirane od strane EU) niti potrebu da se adresiraju problemi pakiranja (hrane) koji bi se nadogradili na mjere kružne ekonomije.

Europski semestar 2020 ukazuje na nedostatnu  produktivnost rada u Hrvatskoj, te daje podatak kako „prerađivačka djelatnost“ lošija od svih ostalih sektora Republike Hrvatske. Sukladno posljednjim podacima Europske komisije, produktivnost hrvatske prehrambene industrije je na razini 51% prosjeka EU-a. Također, dokumentom se navodi ispodprosječna integracija digitalnih tehnologija u odnosu na EU, te sporost uvođenja istih u privatnom sektoru. Mjere digitalizacije poslovanja - poslovnih i proizvodnih procesa imperativ su za smanjenje troškova proizvodnje i jačanje globalne konkurentnosti hrvatskih poduzeća.

U NPOO navedeno je da  „Zbog posljedica krize, hrvatsko je gospodarstvo zabilježilo pad aktivnosti od 8,4% u 2020. godini te da je u dugoročnom razdoblju potrebno je usmjeriti aktivnosti na jačanje konkurentnosti i inovativnost gospodarstva.“ Predviđeno je da reforme i ulaganja iz NPOO-a omoguće zelenu i digitalnu tranziciju te razvojni iskorak utemeljen na inovacijama, novim tehnologijama i internacionalizaciji poslovanja u gospodarstvu.

Predstavljeni Nacionalni program oporavka i otpornosti ne adresira gore navedene prioritete i ne naznačuje jasno korisnike predloženih mjera, kao ni oblike potpore kako bi se bezrezervno moglo utvrditi da se radi „o jačanju konkurentnosti hrvatskog gospodarstva“ . U navedenom dokumentu nisu iskazani jasni i nedvojbeni napori da se u industriji (privatnom sektoru) osiguraju programi za čistu energiju i druga rješenja za energetsku učinkovitost, poticaji za mjere kružne ekonomije ni aktivnosti digitalizacije čiji korisnici bi bili privatne kompanije, kao ni povezani indikatori iz kojih bi bilo moguće jednoznačno valorizirati potporu Mehanizma za oporavak i rast privatnom (gospodarskom) sektoru RH.

S obzirom na to da u objavljenom dokumentu NPOO nema definirane alokacije sredstava i detaljno raspisanih investicija (uvjeta natječaja) iz perspektive turističkog sektora možemo istaknuti:

1.   Podržavamo da je turizam izdvojen kao zasebna podkomponenta kao najpogođeniji sektor uslijed pandemije COVID-19

2.   Jedan od ključnih problema u jačanju konkurentnosti turizma Republike Hrvatske je nepovoljna smještajna struktura (samo 11% ukupnih smještajnih kapaciteta se odnosi na hotelski smještaj). Potrebno je uložiti značajna sredstva u obnovu i izgradnju hotelskih kapaciteta što zahtjeva pojačane investicije privatnog sektora. Iz tog razloga nužno je da se minimalno dvije trećine (2/3) ukupno planiranih sredstava za sektor turizma namijeni privatnom sektoru, neovisno o tome da li se radi o velikim ili malim poduzetnicima.

3.   Bespovratna sredstva (granotve) predviđena za sektor turizma koji će biti raspoloživi poslodavcima u turizmu namijeniti za: a) gradnju i/ili rekonstrukciju smještajnih kapaciteta, prvenstveno hotela, te b) turističku infrastrukturu

4.   Omogućiti da se ostali projekti u turizmu kandidiraju preko horizontalnih mjera, odnosno da se projektima turističkih tvrtki koji imaju značajnu komponentu zelenog i digitalnog za što će biti osigurano najviše sredstava, omogući prijavljivanje u sklopu horizontalno raspoloživih sredstava i budućih natječaja.

 

2.    KOMPONENTA: JAVNA  UPRAVA,  PRAVOSUĐE I DRŽAVNA IMOVINA

U načelu, puno je predloženih reformi, od kojih za neke uopće nije jasno što točno reformiraju niti kako bi mogle pridonijeti ostvarivanju ciljeva navedenih u samom Sažetku nacrta Plana. Primjerice, nikako nije jasno kako će reforma „Razvoj otpornog kulturnog i kreativnog sektora“ s pratećom investicijom „Razvoj otpornog kulturnog i kreativnog sektora“ doprinijeti ostvarenju ciljeva u okviru podkomponente 1.1 „Jačanje konkurentnosti i zelena tranzicija gospodarstva“, odnosno 1.1.1 „Jačanje otpornosti i zelena tranzicija gospodarstva“. S druge strane, za neke od predloženih reformi nisu predložene i prateće investicije pa tako, primjerice, nije jasno, kako se planira postići „Jačanje ljudskih kapaciteta za praćenje korporativnog upravljanja u državnim poduzećima“ u okviru podkomponente 2.4 „Unaprjeđenje upravljanja državnom imovinom“.

U dijelu „Provedba“ kod svake od (pod)komponenti vidljiva je (i) neujednačenost u provedbi između komponenti/ciljeva/reformi/investicija ali i (ii) isprepletenost u provedbi između komponenti/ciljeva/reformi/investicija. Primjerice, reforma „Modernizacija i daljnji razvoj državne informacijske infrastrukture kao osnove za sigurnu i financijski učinkovitu interakciju tijela javne uprave“ u okviru podkomponente 2.3 „Digitalna tranzicija društva i gospodarstva“ se isprepliće s mnogim drugim predloženim reformama/investicijama, kao što su npr. reforma zdravstva ili pravosuđa. Nadalje, u mnogim dijelovima reforme koje bi trebale ojačati investicijski i gospodarski potencijal podrazumijevaju gotovo isključivo investicije u javnom sektoru, što svakako nije u skladu niti sa Specifičnim preporukama za zemlje članice, kao ni s drugim strateškim dokumentima.

S druge strane, reforme unutar NPOO-a iz perspektive HUP-a trebaju prije svega Hrvatsku učiniti mjestom poželjnim za poslovanje. Osim toga, reforme koje će se poduzeti u narednom razdoblju moraju biti jasne, s precizno definiranim ishodima te provedive u razmjerno ograničenom vremenskom roku. Vrlo je važno i uspostaviti pravu ravnotežu između ulaganja i reformi. Slijedom toga, HUP smatra da su sljedeće reforme nužne za poboljšanje poslovnog okruženja u Hrvatskoj te da ih treba provesti, odnosno podržati, kroz NPOO u narednih pet godina:

1.     Značajno smanjenje administrativnog opterećenja i parafiskalnih nameta

2.     Značajno poboljšanje investicijskog okruženja kako bi se ostvarili ciljevi održivog razvoja i zelena tranzicija

3.     Fleksibilizacija Zakona o radu

4.     Reforma poreznog sustava uz značajno smanjenje poreznog opterećenja na rad

5.     Reforma obrazovanja s ciljem poboljšanja kvalitete buduće radne snage I relevantnosti domaćeg tržišta rada

6.     Reforma zdravstvenog sustava

7.     Poboljšanje učinkovitosti pravosudnog sustava

Od 75 predloženih reformi u Sažetku nacrta NPOO-a, HUP-ovi prijedlozi potrebnih reformi za jačanje konkurentnosti i otpornosti hrvatskog gospodarstva sadržani su u njih 23, odnosno 28 ako proširimo potencijalni obuhvat pojedinih predloženih reformi. To znači da 2/3 predloženih reformskih poteza unutar NPOO-a privatni sektor ne smatra nužnima za oporavak od koronakrize, kao niti za dugoročno jačanje otpornosti gospodarstva. Stoga bi HUP načelno mogao podržati 1/3 predloženih reformi iz Sažetka nacrta Plana, uz možda još jedan dio prijedloga koje HUP nije izravno predložio, ali bi mogle pomoći oporavku i poboljšanju poslovnog okruženja u Hrvatskoj te ne bi iziskivale previše sredstava, kao što su, primjerice, reforme predložene unutar podkomponente 2.4 „Unaprjeđenje upravljanja državnom imovinom“, 2.6 „Sprječavanje i suzbijanje korupcije“ ili 2.7 „Jačanje fiskalnog okvira“. HUP zapravo podržava dobar dio reformi unutar komponente 2 „Javna uprava, pravosuđe i državna imovina“ s obzirom da poticajno investicijsko okruženje svakako podrazumijeva i učinkovitu javnu upravu kao i neovisan, stabilan i predvidiv pravosudni sustav. Međutim, reforme u ovom dijelu koje podržava HUP sigurno ne uključuju infrastrukturne projekte i daljnje gomilanje zaposlenih u javnom sektoru.

Investiciju C2.3. R4-I1 „Provedba projekata u sastavu Okvirnog nacionalnog programa za razvoj infrastrukture širokopojasnog pristupa na područjima u kojima ne postoji dostatan komercijalni interes za ulaganja“ podržavamo uz napomenu da investicijom treba biti obuhvaćeno svih 50 pripremljenih projekata iz prethodnog razdoblja s alokacijom od 3,3 milijarde kuna.

Investiciju C2.3. R4-I2 „Izgradnja pasivne elektroničke komunikacijske infrastrukture“ podržavamo pod uvjetom da se ista odnosi na investicije u nacionalne 5G koridore u cilju pokrivanja 100% cesta i željeznica u RH (uz napomenu da pored troška pasivne infrastrukture treba biti uključen i trošak aktivne opreme i Inteligentnih Transportnih Sustava) s ukupnom alokacijom od 82,5 milijuna kuna.

U smislu Ulaganja u mreže državne informacijske infrastrukture, smatramo da uloga komunikacijskog povezivanja i pružanja infrastrukturnih mrežnih usluga treba biti povjerena profesionalnim kompanijama koje zapošljavaju velik broj stručnjaka, uredno plaćaju poreze, doprinose i naknade te posjeduju validne certifikate poslovne sigurnosti (UVNS). Navedene mreže privatnih kompanija zadovoljavaju više razina dostupnosti i financijski su prihvatljive krajnjem korisniku odnosno privatna ulaganja u ljude i infrastrukturu na godišnjoj razini su značajna. U opciji izgradnje državne mrežne infrastrukture komercijalne operatore, odnosno privatni sektor,  svodi na „nužno zlo“ odnosno troši se javni i EU novac na izgradnju i uspostavu paralelnih državnih mreža, infrastruktura i platformi, koje su često same sebi međusobna besmislena i neučinkovita konkurencija.

Privatnom sektoru nije prihvatljiva tržišna utakmica gdje je pozicioniranje mrežnih infrastrukturnih servisa ograničeno isključivo na privatni sektor bez mogućnosti pružanja tih usluga državnim kompanijama i privatnom sektoru općenito. Ne postoje opravdani poslovni niti financijski argumenti za ulaganje u državnu mrežnu infrastrukturu odnosno mrežu paralelnu postojećim mrežama operatora u RH. Također, nije poznata slična praksa u zemljama EU.

Najveći broj reformi (28) planiran je u okviru komponente 2 „Javna uprava, pravosuđe i državna imovina“, iako je za tu komponentu predviđeno tek 10% ukupnih sredstava. Najveći broj pratećih investicija (16) planiran je u okviru spomenute komponente, podkomponente 2.3 „Digitalna tranzicija društva i gospodarstva“, odnosno reforme „Modernizacija i daljnji razvoj državne informacijske infrastrukture kao osnove za sigurnu i financijski učinkovitu interakciju tijela javne uprave“.

 

3.    KOMPONENTA: OBRAZOVANJE,  ZNANOST I ISTRAŽIVANJE

Mišljenja smo da navedene 4 investicije (izgradnja predškolskih ustanova, izgradnja osnovnih škola, izgradnja domova, digitalna preobrazba visokog obrazovanja (kroz isključivo infrastrukturna ulaganja)) neće dovesti do ciljeva predviđenih reformom. Naime s obzirom na to da su sve investicije u ovom poglavlju isključivo vezane uz fizičku infrastrukturu, veza između reforme obrazovnog sustava i investicija je nedostatna. Drugim riječima, ne vidi se poveznica između reforme i glavnih izazova i ciljeva koji se rješavaju u okviru komponente s jedne strane te investicija s druge strane. Sve to ostavlja dojam neozbiljnosti u formuliranju ambicioznih ciljeva bez stvarne investicijske potpore (osim investicija u gradnju novih objekata, koji nisu vidljivo povezani sa ključnim reformama i ciljevima). Primjerice, mišljenja smo da će se teško ostvariti cilj 4 (Povećan udio odraslih u cjeloživotnom učenju koji je u Hrvatskoj 3,5% u odnosu na cilj EU koji je 47%) bilo kojom od četiri predviđene investicije među kojima niti jedna nije usmjerena na populaciju odraslog stanovništva. Drugo, cilj „povećane kvalitete relevantnosti strukovnih i studijskih programa koncentriranim ulaganjem u programe relevantne u odnosu na tržište rada“ također nema potporu među navedenim investicijama. Ako je za pretpostaviti da će predstavljene reforme imati različite izvore financiranje te će se koordiniranim ulaganjem osigurati sinergije, smatramo da je takav pristup potrebno osnažiti navođenjem komplementarnih izvora financiranja koji će poduprijeti predviđene reforme.  Treće, mišljenja smo da se izgradnjom studentskih domova teško može ostvariti cilj povećane kvalitete i relevantnosti visokog obrazovanja. Izgradnja studentskih domova može doprinijeti povećanju dostupnosti visokog obrazovanja skupinama studenata slabijeg socioekonomskog statusa, međutim investicije koje bi bile usmjerene na kvalitetu i relevantnost visokog obrazovanja u ovom su prijedlogu izostale. Zaključno, za provedbu reforme kako je opisana u dokumentu i koja obuhvaća šire od unapređenja normativnog okvira, potrebne su investicije, a među predviđenim investicijama ne vidimo one koje će poduprijeti predloženu reformu u cijelosti.

U ovom podglavlju kompletno je izostavljeno uvođenje cjelovitih programskih sporazuma, što može biti koristan reformski iskorak, u veleučilišta i visoke škole. Naime, poglavlje C3.2. bavi se dijelom reformi financiranja sveučilišta, a veleučilišta i visoke škole ispuštena su iz oba navedena poglavlja.

Kod cilja C3.2. smatramo važnim naglasiti da bi se ostvarenje punog potencijala „hrvatskog istraživačkog sektora te posljedično znanstvena produktivnost učinkovitost i prijenos znanja (prvi cilj unutar ove komponente) lakše ostvario kada bi se cjelokupni znanstveno-istraživački potencijal hrvatskoga sustava visokog obrazovanja i znanosti iskoristio za ostvarenje cilja. Stoga predlažemo u dokumentu izrijekom navesti da  sva ulaganja unutar C3.2. obuhvaćaju javna i privatna visoka učilišta (učilišta neovisno o vrsti osnivača) te posebno u sljedećim reformama:

- „C.3.2. R1-I1 Razvoj sustava programskih sporazuma za financiranje javnih i privatnih sveučilišta i znanstvenih instituta usmjerenih na inovacije, istraživanje i razvoj

- C.3.2. R1-I2 Jačanje institucionalnih kapaciteta javnih i privatnih sveučilišta i znanstvenih instituta za inovacije“

U okviru ove komponente smatramo nužnim osigurati povećanje razvoja novih proizvoda i usluga iz aktivnosti istraživanja i razvoja (IRI) gdje je 682 milijuna kuna bespovratnih sredstava dodijeljeno u prošlom odnosno prvom takvom pozivu. Zbog bržeg i efikasnijeg povlačenja smatramo kako je potrebno razdvajanje na dva odvojena poziva za malo i srednje gospodarstvo te velike subjekte, a u cilju olakšavanja dostupnosti sredstava svim granama industrije. Procjenjujemo da je ukupna vrijednost pripremljenih projekata koji nisu financirani 450 milijuna EUR.  Suglasni smo da se sredstva za novi IRI eventualno pronađu i na nekoj drugoj stavci unutar NPOO (npr. u dijelu gospodarstva), ali smatramo kako je provedba ovog programa nužna.

Konačno, u čitavoj komponenti koja se odnosi na obrazovanje i znanost nedostaje jasno izražena namjera provedbe ključnih reformi, od rješavanja neučinkovite i skupe rascjepkanosti strukovnih srednjoškolskih programa, do pretjeranog broja studijskih programa čije se izvođenje financira u javnom sustavu visokog obrazovanja. Također, ne vidi se potreba povećanja efikasnosti sustava obrazovanja, trebalo bi dodatno naglasiti zaokret u financiranju visokih učilišta (s trenutnog pristupa u kojem je dominantni trošak (plaće) zapravo dio državnog proračuna, prema plaćanju plaća od strane poslodavca =  visokog učilišta). Dodatno, smanjenje broja učenika pratilo je kroz proteklih petnaestak godina veliko povećanje broja nastavnika, pa nije vidljivo koja su sredstva predviđena za eventualno zbrinjavanje viška radnika unutar sustava obrazovanja.

 

4.    KOMPONENTA: TRŽIŠTE RADA  I SOCIJALNA ZAŠTITA

U dijelu intervencija na tržištu rada, posebno u mjeri C4.1. R4         Unaprjeđenje radnog zakonodavstva, potrebno je kao reformske ciljeve navesti pitanje fleksibilizacije postojećeg zakona o radu te značajno kvalitetnije rješavanje pitanja bolovanja (što bi posljedično bilo korisno i za sustav zdravstva koji temeljem pretjerane količine bolovanja koja se razmjerno lako odobravaju, trpi financijske posljedice), koje u postojećem stanju predstavlja veliko opterećenje za poduzetnike. Poslodavci su vrlo iznenađeni činjenicom da se termin „fleksibilizacija“ tržišta rada niti ne spominje u tekstu NPOO, a to pitanje, zajedno sa pitanjem bolovanja, predstavlja temeljno strateško pitanje na strani poslodavaca.

U dijelu obrazovanja zaposlenih potrebno je osigurati uvjerljiv sustav osiguravanja kvalitete koji neće narušiti povjerenje javnosti u kvalitetu provedenih programa obrazovanja. Ovo posebno napominjemo radi ranijih ideja da se kroz vaučere financiraju i kratke obrazovne forme koje potencijalno nemaju nikakvo osiguravanje kvalitete.

U komponenti tržišta rada i socijalne skrbi, mjeri C4.3. predlažemo dodati:

·       Uspostava sustava vaučera za korisnike socijalne skrbi – vaučerom se u fokus stavlja korisnik a ne pružatelj socijalne usluge kako bi se zadovoljio opći cilj „Unaprjeđenje sustava socijalne skrbi smanjenjem rizika od siromaštva i socijalne isključenosti i razvojem i dostupnošću socijalnih usluga za posebno osjetljive skupine te provođenjem mjera zapošljavanja i poticanjem cjeloživotnog učenja radi prilagodbe potrebama tržišta rada.

Očekivani rezultati

·       Izgrađeni centri za starije osobe koji će pružati usluge starijoj populaciji.

·       Proveden sustav za metodologiju za izračun cijena socijalnih usluga i informatički povezani centri za socijalnu skrb s pružateljima usluga.

Prepoznavanje demografskog starenja stanovništva kao socijalnog rizika treba ići u smjeru holističkog pristupa u planiranju i pružanju socijalnih usluga za starije osobe. Nepotpuna decentralizacija u pružanju skrbi za starije osobe praćena privatizacijom i pluralizacijom pružatelja i oblika skrbi dovela je do socijalne nejednakosti u dostupnosti ustanova socijalne skrbi koja značajno ovisi o mjestu stanovanja i socioekonomskom statusu osobe starije životne dobi i njene obitelji.

Starije osobe u Hrvatskoj jesu heterogena skupina stanovništva te centralizirani planovi stvarani „od gore“ bez uzimanja u obzir potreba starijih osoba i lokalnih specifičnosti uz favoriziranje izmjene zakonodavstva i politike u skrbi za starije nemaju smisla. Osim što Zakonom o socijalnoj skrbi centar za starije osobe nije prepoznat, u multidisciplinarnom pristupu spajanja socijalne i zdravstvene zaštite za cjelovitu skrb o starijima, treba uzeti u obzir različitosti u zakonskom reguliranju, financiranju i provedbi ta dva sustava zaštite što može otežati dugoročnu provedbu i održivost projekta.

Prije svega je potrebno kvalitetno utvrditi sadašnje potrebe starijih osoba te nove socijalne usluge; poput i ove, kreirati u odnosu na lokalnu zajednicu i specifične potrebe starijih osoba uz djelovanje različitih pružatelja usluga te uključiti i druge usluge koje su dostupne svim građanima s naglaskom na kvalitetu usluge i individualne potrebe budućih korisnika.

Istodobno se vodi proces institucionalizacije i deinstitucionalizacije; što dovodi u pitanje mogućnosti financiranja paralelnog sustava koji neće biti održiv s povećanjem institucionalnih kapaciteta (u vlasništvu države) i financiranjem novih usluga.

Važno je da promjene u cijenama budu jasno obrazložene te da korisnik bude svjestan što i koliko plaća jer u realnosti korisnici teško mogu donijeti realnu prosudbu o kvaliteti usluge, a zbog važnosti kontinuiranosti skrbi teško da će mijenjati pružatelja usluga. Osim transparentnosti cijena smještaja, treba povećati i transparentnost podataka glede slobodnih mjesta i trenutno zainteresiranih. Jasno razraditi kriterije za prijem u dom. U konačnici je cilj da smještaj u državnim domovima dobiju oni najpotrebitiji za dugotrajnom skrbi gdje država plaća cijenu za one koji su najviše financijski ugroženi.

Neobrađena područja u komponenti C4.3. unaprjeđenja sustava socijalne skrbi:

·       Pridonijet će povećanju socijalnih naknada i poboljšanju njihova učinka na smanjenje rizika od siromaštva i socijalne isključenosti, podizanju socijalne sigurnosti obitelji s djecom, smanjenju rizika od siromaštva i socijalne isključenosti.

·       Povećanje osnovice na temelju koje se donosi ZMN.

Za siromaštvo, osim povećanja osnovice za ZMN nije ništa konkretnije navedeno; a završeno je razdoblje nacionalnih strategija borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti te strategije za prava djece u kojoj se referira na djecu koja žive u siromaštvu kao posebno osjetljivoj skupini iz kojih nisu proizašle kvalitetne analize provedenih mjera, kao ni evaluacija strategija, a trebaju služiti kao podloga za donošenje strateških odluka i kreiranje politike.

Uz to, nisu jasno navedene ranjive skupine, a prepoznate su u većem riziku od siromaštva već ranije iz određenih statističkih pokazatelja i istraživačkih radova - djeca i mladi, starije osobe i umirovljenici, nezaposlene osobe te osobe s invaliditetom. Uz informatičku povezanost lokalne i nacionalne razine socijalne skrbi potrebno je i međusobnom povezivanju svih pružatelja usluga i naknada.

Osim toga, osiguranje kvalitetnih usluga treba početi od najmlađe dobi s ciljem sprječavanja nastanka novih kategorija siromašnih osoba.

A nastavno na kvalitetu usluga, u nadležnosti ministarstva jesu službe za utvrđivanje zakonitosti postupanja koje su se pokazale nedostatnim za sustavno ocjenjivanje kvalitete pružatelja socijalnih usluga što bi trebalo voditi misao o osnivanju nezavisnog tijela koje bi to redovito (redovitije) radilo.

 

5.    KOMPONENTA: ZDRAVSTVO 

Reforma zdravstva u RH neupitno bi morala imati visok prioritet i zahtjeva sveobuhvatan pristup. Iako je oporavak i otpornost zdravstvenog sustava jedna od ključnih okosnica Mehanizma za oporavak i otpornost, u predstavljenom dokumentu kao i u dodijeljenoj alokaciji, zastupljena je usputno. Ono što je navedeno u dokumentu, za zdravstvo i socijalnu skrb sve već „viđeno“  i više godina predlagano kao reforme a nikada nije provedeno. Sva područja komponente Zdravstvo odnose se isključivo na javni sektor. COVID kriza, koja sada u RH bilježi treći val i sve dalje pomiče već godinama problematične duge liste čekanja na specijalističke preglede i neophodne operativne zahvate, najbolje je pokazala da kada trebamo zdravstvenu skrb jednako su nam važni svi kapaciteti – potpuno neovisno o vlasništvu. Zaključno, ako govorimo o povećanju otpornosti zdravstvenog sustava, u ovom dokumentu bi neophodno morali adresirati ulaganja neovisno o vlasništvu a modelima javno-privatnog partnerstva mogla bi se osigurati dostupnost krajnjim korisnicima.

Ističemo kako nigdje u dokumentu ne vidimo spomena o profesionalnom upravljanju sustavom i odgovornosti. Navedeno je tek: “Kako bi se očuvala dosadašnja postignuća i riješili preostali problemi u pružanju usluga zdravstvene zaštite u javnom zdravstvu, ključno je jačanje uloge upravljanja.”

Područje zdravstvene skrbi koje ostaje i dalje nepokriveno je ono koje se odnosi na pacijente, po završetku bolničkog liječenja, po otpustu iz bolnice. Pacijenti koji nisu dovoljno samostalni za povratak kući, nisu za trajni smještaj u neku od ustanova socijalne skrbi, nego su u potrebi za zdravstvenom skrbi - smještaj u zdravstvenu ustanovu u kojoj bi uz rehabilitaciju mogli postići određeni stupanj samostalnosti za povratak u svoj dom.

Reformom će se poboljšati integracija preventivne, kronične i dugotrajne skrbi i time osigurati veća dostupnost zdravstvene zaštite socijalno najugroženijem stanovništvu.“  - kada se govori o dostupnosti zdravstvene zaštite za socijalno ugrožene kategorije stanovništva potrebno je uključiti zdravstvenu njegu u kući, liječnike primarne zdravstvene zaštite neovisno jesu li „privatne ordinacije“ ili zaposlenici domova zdravlja.

Očekivani rezultati

·       „Poboljšana kvaliteta i dostupnost primarne zdravstvene zaštite, posebice na ruralnim i depriviranim područjima.“ – potrebno je planirati i jačanje kapaciteta zdravstvene njege u kući,  osobito na ruralnim i depriviranim područjima. Sada bolesnici nemaju istu zdravstvenu skrb na depriviranim područjima, a zdravstvena njega u kući kao produžena ruka bolničkog liječenja pomaže pacijentu da se oporavi u kućnom okruženju. Ustanove za zdravstvenu njegu u kući, svojim korisnicima pružaju kontinuiranu i integriranu skrb bilo kroz prevencije komplikacija kod kroničnih bolesti, poboljšavanje ili očuvanja kvalitete života kroz nastavak njege nakon otpusta iz bolnice, provođenje njege u recidivu bolesti ili njege u terminalnim stanjima kroz palijativnu ili hospicijsku skrb. Pružanje usluga zdravstvene njege u kući ima niz prednosti: ne prekida se proces skrbi, njega se obavlja u poznatom, vlastitom okruženju, povećava se osjećaj sigurnosti i zadovoljstva korisnika usluga, u zdravstvenoj njezi sudjeluju i članovi obitelji, a pristup je holistički i individualan. Razvoj mreža zdravstvenih ustanova trebao bi pratiti aktualne zdravstvene potrebe stanovništva osobito regionalne.

Investicija „C 5.1. R1-I1“ -  U Hrvatskoj postoji jako dobra mreža javnih ljekarni, kroz koju se osigurava optimalna opskrbljenost stanovništva lijekovima. Važno je to odliku hrvatskog zdravstvenog sustava maksimalno sačuvati. Zainteresirani smo saznati više o ideji koja stoji iza ove točke kako ne bi došlo do rješenja koje bi bilo štetno i za ukupnu kvalitetu zdravstvenog sustava i za ljekarništvo.

 

6.    INICIJATIVA: OBNOVA ZGRADA

Građevinski sektor označen je kao „ekosustav“ tijekom rasprava o Planu oporavka EU nakon COVID-19. Isto vrijedi i za energetski intenzivne sektore (EII). Od država članica zatraženo je da sastave nacionalne planove oporavka koji će se financirati iz EU-ovog plana oporavka EU sljedeće generacije.

Sredstva alocirana za Inicijativu – obnove zgrada su značajna, no još uvijek nedovoljna da dostignemo hrvatske ciljeve dekarbonizacije iz Dugoročne strategije obnova zgrada do 2050. godine. Iz tog razloga moramo osigurati i druge izvore financiranja.  ESCO model koji mobilizira i privatni kapital bio je ranije  iznimno uspješan i prema njemu je obnovljeno  gotovo 70 zgrada javnog sektora u Hrvatskoj. No tada su se takvi projekti sufinancirali  iz nacionalnih fondova. Da bi se takvi projekti sada mogli sufinancirati iz EU fondova potrebno je prilagoditi čitav niz zakonskih odredbi  i iznaći novo rješenje.  Vlada RH može u tom smislu  zatražiti pomoć odnosno tehničku podršku od DG-REFORM-a. Ova savjetodavna usluga bi za Hrvatsku bila potpuno besplatna jer je Europska komisija  za ovaj instrument izdvojila gotovo milijardu eura.

Tražimo da Hrvatska Vlada podrži građevinski sektor (kao dio EII-a) tako što će:

1.     dati važno mjesto građevinskom sektoru u nacionalnom planu oporavka, ne samo zbog potrebe za ozelenjivanjem izgrađenog okoliša, uključujući infrastrukturu, već i zbog toga što građevinski sektor može pokrenuti gospodarstvo i pružiti radna mjesta i prosperitet lokalnim zajednicama širom Hrvatske;

2.     financirati investicije koje vode do ugljične neutralnosti duž lanca vrijednosti do 2050. godine putem EU-a i nacionalnih instrumenata financiranja;

3.     osiguranje mjera za potporu povećanim investicijama (troškovi električne energije) povezani s dekarbonizacijom (neizravna kompenzacija);

4.     pružanje dugoročne sigurnosti za investicije i globalno jednakih uvjeta održavanjem postojećih instrumenata za istjecanje ugljika (EU ETS i besplatne emisijske jedinice) i podržavanjem poštenog dizajna za Mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika.

 

 

vrh stranice
vrh stranice