Investicijski potencijal privatnog sektora mjeri se u desetinama milijardi kuna

11.03.2021.

Struktura gospodarstva Hrvatske je nepovoljnija od one koju ima EU ili pojedine nama slične članice EU, a pogotovo se to očituje u prerađivačkoj industriji gdje se lijepo vidi koliko je naša  produktivnost manja od one u EU. Prema posljednjim informacijama Eurostata, na temelju godišnje statistike poduzeća prema veličini za posebne agregatne djelatnosti, u usporedbi s drugim zemljama članicama EU, hrvatska poduzeća iz prerađivačke industrije bila su znatno neproduktivnija (mjerena po odnosu bruto dodane vrijednosti BDV i broja zaposlenih, te po omjeru ukupnog prometa i broja zaposlenih). Tako primjerice omjer BDV-a i broja zaposlenih (u tisućama eura) u 2018. godini za Hrvatsku iznosi ukupno 23,3 (a za velika poduzeća 29,9), dok u primjerice Sloveniji iznosi 41,2 (49,1), Italiji 65,3 (94,6), Njemačkoj 80 (97,5), a Austriji 90,5 (109,5). Ako gledamo isključivo razliku u produktivnosti među velikim poduzećima u prerađivačkoj industriji, onda Hrvatska još više zaostaje za drugim zemljama članicama EU.

Prema istraživanjima Jurčić i Čeh-Časni (2018) (1)„za brzinu gospodarskog rasta nije važna samo veličina investicija nego i struktura investicija. Pritom su bitni razni aspekti te strukture, prvenstveno proizvodnih i neproizvodnih investicija, zatim sektorska struktura proizvodnih investicija i tehnička struktura investicija (udio investicija u građevinske objekte, udio za opremu, tehnologiju i znanje). Hrvatska je izdvajala iz BDP-a za investicije od 2000. do 2014. u prosjeku približno isto (23,02 posto) kao i novoprimljene zemlje u EU (NMS12) (22,65 posto). Međutim u istom razdoblju Hrvatska je ostvarila puno manju godišnju prosječnu stopu gospodarskog rasta od ovih zemalja. Prvi zaključak je da je neefikasno investirala, odnosno da je imala pogrešnu strukturu investicija. Jedan od pokazatelja loše strukture investiranja u Hrvatskoj je udio investicija u prerađivačku industriju u ukupnim investicijama. Taj udio je gotovo dvostruko manji od zemalja koje su imale gotovo dvostruke veće prosječne godišnje stope rasta“.

Primjerice, naša tvrtka Ferro-Preis samo u ovoj recesijskoj 2021. godini u modernizaciju, automatizaciju, nove tehnologije i povećanje proizvodnih kapaciteta investira preko 50 milijuna kn. A napominjem da smo sa dvjestotinjak zaposlenih i 125 milijuna kuna prihoda srednje veliko poduzeće. Takvih sličnih, a i puno većih poduzeća u prerađivačkoj industriji u Hrvatskoj ima troznamenkasti broj. Veliki dio njih ima investicijske planove, neka poduzeća u ovom trenutku investiraju i 100, 200 i više milijuna kuna u modernizaciju, nove tehnologije i proširenje kapaciteta. Ako to multipliciramo, brzo možemo doći do investicijskog potencijala privatnog sektora koji se mjeri u desetinama milijardi kuna, kao što uostalom pokazuju i rezultati ankete objavljene krajem veljače koju je provela Hrvatska udruga poslodavaca (HUP). Anketu je  ispunilo 1700 poduzetnika, a njih više od 2/3 je spremno na ulaganja, imaju pripremljene projekte i žele uložiti više od 21 milijardi kuna. I to je zapravo obzirom na recesiju odlična vijest. A trebala bi biti još bolja vijest ako barem 50 posto od predviđenih 45 milijardi kn iz Fonda za oporavak i otpornost  (RRF) možemo namijeniti ulaganjima privatnog sektora, kao što se zalaže HUP. Hoće li to stvarno biti tako tek ćemo vidjeti.

 Prema informacijama iz Vlade RH, preko Nacionalnog plana za oporavak i otpornost (NPOO) privatnom sektoru biti će namijenjeno 10 posto sredstava, a Zvonimir Savić, premijerov savjetnik i nacionalni koordinator za NPOO, kaže ipak da bi u privatnom sektoru na kraju moglo završiti oko 30 posto od 45 milijardi kuna, kada se uračuna i sudjelovanje kompanija u predviđenim javnim projektima, od istraživanja i razvoja, energetske tranzicije i razvoja inovativnog turizma do jačanja lanaca opskrbe hranom....“

Konkretno, ako naše poduzeće sudjeluje kao dobavljač opreme i proizvoda za javni projekt u Hrvatskoj financiran preko EU fondova, to ćemo napraviti jednokratno, ali tu nema multiplikativnog efekta. S druge strane, kad su u sklopu EU fondova privatnom sektoru na raspolaganju sredstva za razvoj i modernizaciju, mi ćemo vrlo rado uložiti u automatizaciju, robotizaciju, nove tehnologije, digitalizaciju, povećanje proizvodnih kapaciteta, i sve su ta ulaganja vezana uz Industriju 4.0. Obzirom da smo 95-postotni izvoznik, onda ćemo (p)ostati konkurentni u europskim i svjetskim okvirima, i proizvode plasirati u izvoz. I tu onda nastaju pravi multiplikativni efekti, jer nećemo jednokratno isporučiti proizvode za jedan ili dva projekta u Hrvatskoj, već za više desetaka u Europi ili šire, a zbog ulaganja ćemo unaprijediti i strukturu zaposlenih.

Važno je napomenuti da u sklopu Fondova za oporavak i otpornost (RRF) minimalno 37 posto izdataka mora otpadati na klimatske ciljeve, a minimalno 20% izdataka na digitalne ciljeve, a uz klimatske ciljeve Europa značajno potiče i kružno gospodarstvo. Možemo na primjeru Ferro-Preisa vidjeti kako se kroz ulaganja vrlo lijepo mogu uklopiti klimatski i digitalni ciljevi, te kružno gospodarstvo koje je jedno od osnova EU strategije. Mi smo kao ljevaonica željeza zapravo neka vrsta reciklaže. Kao većinu sirovine za proizvodnju koristimo viškove čelika iz industrije, npr. iz brodogradilišta i sličnih industrija, koje onda zajedno sa željeznom rudom talimo u pećima, te nakon toga to izlijemo u kalupe i tako proizvodimo nove proizvode. Pijesak koji koristimo za kalupe se regenerira i ponovno upotrebljava više puta. Svi proizvodi od lijevanog željeza mogu se ponovno reciklirati. Da bi ostvarili klimatske ciljeve, 2014. godine smo zamijenili tehnologiju taljenja željeza, te od onda više ne koristimo koks, te smo dramatično reducirali CO2 emisije a potpuno eliminirali SOx, NOx emisije. Od tada za taljenje koristimo električnu energiju na bazi indukcije. Da bi dobivali energiju iz obnovljivih izvora, u planu nam je vlastita proizvodnja jednog dijela potrebne električne energije potrebne za proizvodnju i to preko solarnih elektrana koje ćemo instalirati na krovove proizvodnih hala za što upravo radimo pripremu.

Vezano na digitalne ciljeve, svaka proizvodna linija koju danas u svijetu naručite je prilagođena za industriju 4.0, ima „digitalnu pripremu“, pa tako i naše novo postrojenje koje je pred fazom instalacije. Na nama je na koji način ćemo s te linije povući podatke i kako ćemo s tim podacima upravljati. Trenutno radimo na digitalnoj transformaciji pa smo među ostalim od jedne start-up tvrtke naručili digitalnu platformu na bazi I4.0, kako bi preko strojnog učenja i umjetne inteligencije mogli iskorištavati podatke prikupljene u realnom vremenu. Upravo smo završili instalaciju modula za praćenje i smanjenje potrošnje energije, a sljedeći koraci preko iste platforme su upravljanje postrojenjima, korištenje podataka u svrhu prediktivnog održavanja, smanjenja škarta i sl. Dakle, opet povezujemo digitalno i zeleno. Vidimo da se sva ulaganja savršeno uklapaju u klimatske i digitalne ciljeve RRF, i to su sve prihvatljivi izdaci. Samo to država treba prepoznati, napraviti alokaciju i „zgodno uštrikati“ ciljeve kroz pozive i natječaje.

Važno je promotriti stanje u kojem se nalazi gospodarstvo RH kroz vremenski i prostorni kontekst. Kad promotrimo vremenski kontekst, vidimo da nalazimo usred 4. industrijske revolucije. Revolucije su značajne promjene i ne događaju se često, a riječ revolucija najbolje dočarava brzinu i intenzitet promjena, u ovom slučaju tehnoloških.  Dokaz da se stvarno radi o revoluciji je i to da u Hrvatskoj imate tvrtke poput Rimac automobila, Infobipa, Nanobita i sl. Dakle, vidi se da tvrtke u Hrvatskoj mogu postati aktivni globalni igrači u toj revoluciji pa i predvodnici u nekim tehnološkim segmentima. Takvi primjeri su još prije desetak godina bili skoro znanstvena fantastika.

Što se tiče prostornog konteksta, složiti ćemo se da je najbolji kontinent na svijetu za život ipak Europa, i to najvećim dijelom ovaj dio unutar granica EU, asocijacije kojoj i mi pripadamo. U toj EU je po nekim parametrima na visokom mjestu po kvaliteti života i Hrvatska. Nažalost po gospodarskim parametrima i spomenutoj strukturi gospodarstva smo na začelju. Da bi Hrvatska i po drugim parametrima bila uspješna država i odlično mjesto za život, treba nam razvijeno, snažno i otvoreno gospodarstvo. Gospodarstvo koje se puno više nego sada mora temeljiti i na konkurentnoj prerađivačkoj industriji, uključenoj u globalne dobavne lance te koje ima pozitivan saldo izvoza i uvoza.

Jedan od strateških ciljeva EU, a i Hrvatske je ravnomjeran regionalni razvoj. Tu su dostupni projekti i programi financirani kroz Europski fond za regionalni razvoj i tu također treba ciljati na privatni sektor. U svrhu razvoja svih regija u RH treba što bolje iskoristiti programske modele koji adresiraju specifične probleme i specifične ciljeve kao što je „Jačanje regionalne konkurentnosti” u koji spadaju „pametna specijalizacija i jačanje pozicije regionalnog gospodarstva u globalnim lancima vrijednosti“ i „razvoj pametnih i održivih gradova“.

Ako uzmemo u obzir prostorni i vremenski kontekst, jedan od najbržih i najučinkovitijih načina za transformaciju strukture našeg gospodarstva su EU fondovi dostupni u novom programskom razdoblju 2021. -2027. godine. Njih možemo shvatiti kao fantastičnu priliku i polugu kakvu Hrvatska još nije imala i pitanje je da li će je i kada će je opet imati. To je poluga koja može pomoći u smanjivanju razlika između najrazvijenijih država EU i Hrvatske. Za nas to predstavlja neku vrstu Marshallovog plana za 21 stoljeće.  Od samostalnosti do danas prošlo je 30 godina, a od toga možemo reći da već imamo dva izgubljena desetljeća, devedesetih zbog ratnih zbivanja i recesiju nakon financijske krize nakon 2009. kad je Hrvatska stagnirala skoro cijelo desetljeće.

Država je ta koja ima odgovornost osigurati resurse i infrastrukturu kako bi tu polugu što bolje iskoristili, a gospodarstvo na najbolji mogući način može pomoći ulaganjima. Ako tu polugu ne iskoristimo, velika je šansa da ćemo imati ne samo još jedno izgubljeno desetljeće, već i dublje i trajnije posljedice u vidu daljnjeg iseljavanja i stagnacije. Stvaranje navedene infrastrukture i uspješnost povlačenja sredstava iz EU fondova prema privatnom sektoru te multiplikativni efekti koji će doći kroz ulaganja, rast industrije, promjenu strukture gospodarstva, rast zaposlenosti, obrazovanje i promjenu strukture zaposlenih, a uz koji onda ide i rast plaća  biti će najvažniji parametar po kojem će povijest ocjenjivati uspješnost ove Vlade. Vrijeme je da vječne improvizacije zamijenimo ozbiljnom državničkom politikom.

Preuzeto s Lidera

vrh stranice
vrh stranice