28.04.2025.
Još jedan poremećaj u
poljoprivrednoj proizvodnji, zbog više sile poput lockdowna ili eskalacije
globalnih tarifnih sukoba, i hrvatska poljoprivredna proizvodnja i opskrba
stanovništva hranom suočit će se s nepremostivim preprekama. Hrvatska
poljoprivreda je nekonkurentna, visoko zadužena i neproduktivna. Svi se kunemo
u proizvodnju i povećanje proizvodnje, ali bez prihvaćanja činjenice gdje se
trenutno nalazimo i iz kojih razloga smo u ovoj poziciji, Hrvatska neće
napraviti potrebne iskorake i dugoročno će biti primorana ovisiti o uvozu hrane
za svoje građane, kao i sirovine za prehrambenu industriju.
Uzmimo na primjer dosadašnju
politiku RH u snažnom ulaganju u ekološku i ekstenzivnu poljoprivredu. Zemlje
EU koje su samodostatne u najvažnijim vrstama poljoprivredne proizvodnje,
postigle su visoku produktivnost i konkurentnost te imaju snažan izvoz poljoprivrednih
proizvoda. Njihov je interes ulagati u ekološku poljoprivredu kako bi povećale
vrijednost svojih proizvoda i smanjile negativni utjecaj intenzivne
poljoprivrede na okoliš i tlo. Hrvatska je daleko od takvog položaja. Hrvatska
u usporedbi s tim zemljama nema intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju.
Hrvatska pri samom dnu u
izvozu hrane per capita u EU
Hrvatska ima negativnu
vanjskotrgovinsku bilancu u razmjeni hranom u iznosu od 2 milijarde EUR te je
pri samom dnu izvoznika hrane po glavi stanovnika u EU. U Hrvatskoj je od
50.000 traktora 35.000 (70%) prosječne starosti 40 godina. Koliko je snažna
hrvatska poljoprivreda govori činjenica da imamo samo 400 traktora snage veće
od 150 kW na sveukupno 164.000 registriranih poljoprivrednih gospodarstava.
Hrvatska je izgubila proizvodnju
jabuka (proizvodimo manje od 50% potreba) dok je ulagala desetke milijuna eura
u ekološku proizvodnju oraha, a kao posljedicu imamo nikada manju proizvodnju
oraha. Trenutno u ekološke orahe ulažemo na 3.900 ha dok je primjerice za
samodostatnost u proizvodnji mrkve potrebno samo 600 ha, a za sveukupnu
samodostatnost u proizvodnji povrća
potrebno je 10.000 hektara.
Nedostatak strategije jasno se
ogleda u podatku da hrvatski građani trenutno subvencioniraju 163
poljoprivredne kulture u ekološkoj proizvodnji. Hrvatska je od ulaska u EU
uložila nevjerojatne iznose u ekološke pašnjake i livade i u ekstenzivno
stočarstvo iako je potpuno jasno da Hrvatska ne raspolaže dovoljnim
poljoprivrednim površinama da bi taj oblik stočarstva rezultirao dovoljnim
količinama mesa ili mlijeka za domaće potrebe, a kamoli stvaranje viškova koji
bi služili za izvoz i smanjili cijenu mesa i mlijeka hrvatskim građanima.
Od 123.000 hektara upisanih u
ekološku proizvodnju 60% površina otpada na pašnjake, krške pašnjake, livade,
trave. Hrvatska, s obzirom na ograničene površine, ne može u ekstenzivnoj
proizvodnji postići samodostatnost i u sustavu krava tele, i u proizvodnji
mlijeka, i u tovu junadi s potpuno različitim potrebama u ishrani stoke. S
hrvatskim površinama ekstenzivno stočarstvo i vrijednosti koje stvara nisu
dovoljne za obnovu devastiranog stočnog fonda, izgradnju novih farmi, kupovinu
nove mehanizacije, razvoj sustava veterinarskih i agronomskih stručnjaka,
centara za osjemenjivanje i razvoja genetskog materijala. Taj oblik
poljoprivrede ne stvara dovoljno vrijednosti za održive prihode
poljoprivrednicima niti može financirati vraćanje 100.000 hektara šikara u
oranice.
Iz javno dostupnih podataka
unazad 10 godina potpuno je jasno da se poštuje proizvodni proces ekološke
proizvodnje jer je on strogo kontroliran, ali i da se većina proizvoda prodaju
kao konvencionalni proizvodi niže klase i kvalitete dok cijenu proizvođaču
supstituira ekološka potpora.
Dostupne površine i takav način
proizvodnje ne podržavaju potrebe domaće prehrambene industrije za sirovinama
te nas dugoročno čine ovisnima o uvozu hrane. Preuzimajući takve, i slične
poljoprivredne politike, Hrvatska pristaje na duži vremenski period zacementirati
trenutni inferiorni položaj naše poljoprivredne proizvodnje i prerade na
europskom i globalnom tržištu.
Primjer pogrešne politike vidimo
u Zakonu o poljoprivrednom zemljištu koji sprječava hrvatske građane da
zemljištem u svom vlasništvu subvencioniraju poljoprivrednu proizvodnju. Dajemo
primjer autodestruktivnog načina bodovanja na Natječaju za državno zemljište u
kojem proizvođaču mlijeka koji je OPG, s cijelom obitelji koja radi na OPG-u i
s 50 krava u proizvodnji nije dozvoljen rast, razvoj, ulaganje u održivost i
konkurentnost. Tvrtkama koje imaju najuspješniju proizvodnju i preradu sustavom
bodovanja je onemogućena pobjeda na Natječaju. Ovako osmišljeni Natječaji su u
direktnoj suprotnosti s interesima hrvatskih građana koji su vlasnici tog
zemljišta.

Gornja tablica prikazuje praktične primjere rezultata natječaja prema aktualnom Zakonu o poljoprivrednom zemljištu. Na natječaju se ne boduju niti dovoljno vrednuju, uspješna proizvodnja, prošla niti buduća financijska ulaganja u proizvodnju, broj članova OPG-a, broj zaposlenih u tvrtkama, kvaliteta proizvoda, tehničke inovacije kao ni ulaganje u navodnjavanje. Na natječajima zemljište se daje na rok od 15-25 godina te ovakvi kriteriji bodovanja, koji najuspješnijima uskraćuju resurse u proizvodnji, potencijalno mogu nanositi štetu poljoprivrednoj proizvodnji još desetljećima.
Jedini put prema toliko spominjanoj samodostatnosti u proizvodnji hrane je ulaganje u intenzivnu poljoprivredu, industrijsku proizvodnju zdrave hrane, navodnjavanje, povećanje prinosa po svakom hektru u svakoj vrsti proizvodnje, usvajanje novih tehnologija u proizvodnji i primjena precizne poljoprivrede, udruživanje proizvođača i njihovih resursa, borba protiv crne poljoprivrede. Svi naši zemljišni resursi, znanje, financijske potpore, zakoni i pravilnici moraju biti usmjereni ka tom cilju.