Cilj sastanka je bio pozicionirati RH tekstilnu i odjevnu industriju u odnosu na strukturu sektora u EU, tržište i proizvodnju, EU trgovinu (uvoz/izvoz), zaposlenost, radnu snagu i socijalni dijalog, a kako bi se odredili prioriteti zagovaranja hrvatskog tekstilnog i odjevnog sektora na europskoj razini, a prema stvarnim potrebama i karakteristikama sektora. Tijekom sastanka su prikazani aktualni rezultati istraživanja i kretanje tržišta hrvatske tekstilne i odjevne industrije u odnosu na europsku razinu sektora, a čiji je udio manji od 1% u europskom prosjeku. Nadalje nacionalno specifična karakteristika je iznimno dominantan udio velikih tvrtki koncentriranih prije svega u odjevnoj industriji, te nisku dodatnu vrijednost u proizvodnji. U samoj industriji u europskom kontekstu više nema progresivnog rasta, dok bi za njenu „obnovu“ trebalo osigurati 600.000 radnih mjesta od ukupno 1,7 mio. unutar 174.500 tvrtki koje su još uvijek aktivne u europskom prosjeku. Nadalje se struktura industrije radikalno promijenila kroz brzo pojavljivanje jakih tržišta tehničkih tekstila koja danas predstavljaju u prosjeku najmanje jednu trećinu proizvodnje Europske unije. No, mijenja se i potrošnja, pa je tako u posljednjih 10-ak godina porastao promet tekstila i odjeće koja je podrijetlom izvan EU-28 (2015.godine na 26,5% u usporedbi s 17,5% u 2006.). Tako se cijela industrija u posljednjih deset godina, kako bi kompenzirala rastuću konkurenciju na globalnom tržištu, specijalizirala i preorijentirala na proizvode s većom dodanom vrijednošću, što je rezultiralo njezinom transformacijom u industriju s manjim količinama proizvodnje, ali s većim maržama. Europski ekonomski ciklus tekstila i odjeće sve je više pod utjecajem sposobnosti tvrtke za izvoz na brže rastuća tržišta te istovremeno veće agilnosti u iskorištavanju prilika brzog odgovora na kratkoročne domaće narudžbe. Daljnji izazovi u industriji su heterogena struktura sektora tekstila i odjeće, poskupljenja repro-materijala iz trećih zemalja, snažan zamah Kine u specifičnim tehnologijama, nedostatak kvalificirane snage, loš imidž cijelog sektora, i podizanje kompetencija novih tržišta (npr.Afrika). Partneri su raspravljali koliko su detektirane europske prilike primjenjive i relevantne za hrvatsko tržište, kao npr. tzv. globalizirane niše, europski dizajn i brendiranje, usredotočenje istraživanje i razvoj, visoka fleksibilnost, prilagodba i kratko vrijeme proizvodnje, CSR (korporativna društvena odgovornost), ekološka/društvena održivost i transparentnost, LCA (procjena životnog ciklusa proizvoda), otpad, recikliranje i kružno gospodarstvo, međusektorska suradnja, certificiranje, internet / e-trgovina, a kao jedna od europskih specifičnosti i snaga istaknut je socijalni dijalog. Sve ove mogućnosti primjenjive su i na hrvatsko gospodarstvo no nedostaje jasna vizija razvojnog smjera. Uz to iznimno je velika heterogenost unutar samog sektora. Francesco Marchi zahvalio se HUP-u na organizaciji sastanka te doprinosu hrvatskih socijalnih partnera. Istaknuo je da Hrvatska ima svoje sektorske specifičnosti u odnosu na druge države članice EU, a koje je vrijedno sagledati i uzeti u obzir pri formiranju stavova na europskoj razini.