I doista, ako malo razmislite o njegovoj izjavi, doista je najveći izazov u Hrvatskoj pronaći i identificirati osobu/instituciju koja treba, i što još važnije, koja se usudi i želi donijeti odluku. A koliko je to u Hrvatskoj uistinu teško samo pogledajte unazad zadnjih 15 dana naš javni prostor i tko u njemu sve sudjeluje, daje mišljenja, izjave i na kraju, bar tako izgleda, donosi odluke. Stavite se u cipele investitora ili poslovnog čovjeka i promatrajte hrvatski javni prostor. Krenimo redom. Jedna od najaktualnijih tema je monetizacija hrvatskih autocesta (šta god političari sada pričali). Ono što bi se civiliziranom svijetu događalo bila bi diskusija stručnih i kvalificiranih ljudi o različitim modelima upravljanja, koji bi Hrvatske autoceste dovele u ekonomski održivo poslovanje. To se jedino apsolutno nije dogodilo. Izostanak prave i stručne diskusije otvorio je, naravno, prostor gotovo svima da plasiraju vlastite interese i ideje, jer kada nema podataka i argumenata onda je lako raspravljati. I tako smo se od argumenata prebacili na emociju i osobne procjene. Naši socijalni partneri su se očekivano uključili u ovakvu neargumentiranu debatu, posve neočekivano (ili ipak očekivano) ne na temi zaštite radnika i njihovih prava, nego u domenu strateškog odlučivanja (po uzoru ne tako davnog samoupravnog socijalizma), i bez ikakvog dvoumljenja odlučili se za status quo, nama tako drag u Hrvatskoj. I umjesto rasprave mi dobijemo još jedan referendum, protiv nečega o čemu ne znamo ništa. Bilo bi daleko korisnije da su naši socijalni partneri ponudili model kojim će se sačuvati radna mjesta i materijalna prava radnika, jer očito znaju kako upravljati HAC-om i kako biti u tome uspješan. O političkim strankama ne želim niti trošiti riječi jer smo i dalje u modu: "što je poziciji - za, opoziciji je - protiv". No, u svemu tome se prešućuje jedna neupitna istina: po današnjem modelu HAC ne može servisirati niti svoje kamate, a kamoli glavnicu, iz čega proizlazi da se NEŠTO mora promijeniti i napraviti. Je li to monetizacija ili nešto drugo je apsolutno tema za stručnu i argumentiranu raspravu i na kraju odluku. Što mislite sa kime su JP Morgan ili Macquarie trebali zapravo razgovarati kada su bili pozvani (mi smo ih zvali) oko ponude rješenja za HAC? Šteta u investitorskoj zajednici? Nemjerljiva. Drugi primjer je Imunološki zavod, gdje opet ne govorimo zašto je Zavod zapravo bankrotirao. Kako smo dozvolili da tako važnu i stratešku tvrtku dovedemo do nestajanja. I u ovom slučaju opet imamo stručno mišljenje naših socijalnih partnera, ne o pravima radnika, nego o strateškim odlukama budućeg rada i modela Zavoda. Interesantno da i ovdje imamo aktivne sindikate iz cestovnog prometa koji očito jako dobro razumiju tržište i industriju krvnih pripravaka i plazme, uz naravno sveprisutne mnoge druge stručnjake iz različitih industrija. U opet, kroničnom nedostatku argumenata javnost je na žalost uglavnom zabavljena borbom protiv privatnog investitora. Rasprava je došla i do izjave da nećemo davati naša krvna zrnca za privatni interes, a da se nitko ne pita kamo i u čijem su to interesu otišla naša krvna zrnca koja smo do sada dali, kada je tako važna tvrtka u bankrotu? I nitko ne dvoji da je Imunološki zavod strateški važan za našu zemlju, i da ga moramo imati i sačuvati. Ne vidim zašto privatni investitor uz pravu regulaciju, kontrolu i ugovore ne bi mogao i trebao raditi upravo to, jer se dosadašnji model pokazao pogrešnim. Na kraju, tako je trebalo definirati i kada je Država bila vlasnik. Tu dolazimo do „neosporne“ činjenice da su poslodavci lopovi i da im se nešto tako važno ne smije dati u ruke. Kao da trenutna investicija građana ne znači i istovremeno privatno vlasništvo? Gdje je razlika? I ovdje se postavlja pitanje tko odlučuje i tko bi trebao donijeti odluku? I zadnji primjer je svakako istraživanje nafte. Sada kada su se stvari prema procesu koji traje više od godinu dana počele materijalizirale javljaju se novi „stručnjaci“ koji bez podataka argumenata znaju, i što još važnije, duboko osjećaju, da je istraživanje i vađenje nafte loša odluka. Naravno da se to dešava usred procesa, sada kada imamo natječaj na koji su se javile ozbiljne i velike tvrtke. Pod pritiskom estrade, da estrade, udruga i ostale javnosti imamo suludu situaciju u kojoj Premijer obećava referendum ako istraživanje pokaže pozitivan nalaz. Tko će uložiti potrebne milijarde u istraživanja s neizvjesnim ishodom referenduma? Kompanije su spremne preuzeti rizik skupih istraživanja samo ako imaju pravo na eksploataciju. Mislite li da će nakon ovoga netko istraživati ili se prije mora konzultirati s našom estradom? Tko zapravo donosi odluku? Tu je i primjer Outsourcinga gdje se referendumom traži zabrana poslovnog modela koji godinama funkcionira. I za kraj ću spomenuti Javnu vlast koja se prečesto ponaša kao „slučajni“ poslodavac te je zbog pozicije moći direktan konkurent privatnom poduzetništvu. Pitanje je tko bi trebao u državi štititi interese stvarnih poslodavaca? Apsurd.