Program rada

PREGLED STANJA NOVINSKE I IZDAVAČKE DJELATNOSTI U REPUBLICI HRVATSKOJ I PRIJEDLOG MJERA ZA POBOLJŠANJE KVALITETE POSLOVANJA NA TRŽIŠTU NOVINSKOG IZDAVAŠTVA

Opće stanje

U trenucima ekonomske krize koja je značajno pogodila novinsku i izdavačku djelatnost i koja iz dana u dan sve više utječe na pad životnog standarda i kupovne moći u Hrvatskoj, društvena uloga izdavaštva sve je više dovedena u pitanje. Sloboda govora, a time i novinarstva, mogla bi uskoro postati sloboda samo onih koji si to mogu priuštiti. Novinarstvo kao javno dobro ima puno šire društvene probitke od čisto ekonomskog odnosa koji postoji između prodavatelja i kupca.

Novinsko izdavaštvo igra jednu od bitnih uloga u izgradnji demokratskog društva, stvarajući informirano i aktivno društvo, nudeći platformu za razmjenu informacija, dajući podlogu za razumijevanje lokalnih, nacionalnih i globalnih događanja.

Novinsko izdavaštvo nepobitno pridonosi poboljšanju standarda pismenosti, općeg znanja i kontinuiranoj edukaciji jer donosi informacije o najnovijim razvojnim trendovima u svim segmentima društva. Predstavlja ključno sredstvo koje informacije čini dostupnim svima i svugdje bez diskriminacije. U društvu gdje je informiranost i obrazovanje ključna predispozicija uspjeha u svim segmentima života pojedinca, društveno je neodgovorno postaviti prepreke industriji koja je samo po sebi sredstvo informiranosti i obrazovanja.

Kad se usporede redakcije tiskanih medija s redakcijama koje nude sadržaj na drugim platformama uočava se velika razlika između njihove tržišne pozicije i veličine redakcijskog pogona. Naime, notorna je činjenica da su danas redakcije tiskanih medija posljednji otoci tzv. velikih pogona s velikim financijskim naporom. Primjerice, redakcije dnevnih novina gotovo redovito dvostruko premašuju redakcijske pogone najvećih elektroničkih medija. Nemalo je slučajeva da, recimo, u usporedbi s radijskim redakcijama ta razlika iznosi i više desetaka puta. Ovdje ulazimo u začarani krug u kojem sve ostale platforme (u smislu generiranja sadržaja) žive od velike investicije koje novinski izdavači izdvajaju za opstojnost svojih redakcijskih pogona. Dovoljno je pogledati ili poslušati na koji se način prate određene teme pa da se uoči da na dnevnoj bazi vijesti i teme elektroničkih medija samo prepričavaju ili slijede teme koje su pojedinog dana otvorile i postavile dnevne novine ili magazini. Istodobno, zakoni koji uređuju medijsku industriju ne pomažu razvoju ovih velikih pogona nego su čak štoviše razvojno restriktivni.

HUP-Udruga novinskih izdavača već duže vrijeme lobira prema relevantnim predstavnicima i tijelima javne vlasti u cilju donošenja mjera radi uređenja i poboljšanja kvalitete poslovanja na tržištu novinskog izdavaštva te području radnih odnosa.

U izdavačkoj industriji (tiskani mediji) neposredno i posredno radi više od 4000 novinara i medijskih djelatnika, a ukupni volumen ove industrije prelazi dvije milijarde kuna na razini godine. Riječ je o specifičnoj industriji koja osim ovih socijalno gospodarskih pokazatelja ima i posebnu društvenu težinu i širu društvenu odgovornost.


Regulatorni okvir

a. Zakoni

Osnovni zakoni koji reguliraju i utječu na industriju novinskog izdavaštva su: Zakon o medijima, Zakon o elektroničkim medijima, Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, Zakon o radu i Kazneni zakon.

b. Povijesni aspekt i kontekst industrije kad su doneseni

Zakon o medijima nužno je revidirati. Naime, u trenucima kad je donesen hrvatska je medijska scena bila bitno drukčija; ponuda sadržaja na internetu bila je značajno manja, uloga javnih servisa u segmentu televizija i radija snažnija, a gospodarska situacija povoljnija.
Nadalje, potrebno je uskladiti Zakon o elektroničkim medijima s revidiranim Zakonom o medijima kako bi se ostvarila razvojna komponenta novinsko izdavačke industrije i to u dva dijela, prije svega u drukčijem definiranju kontrole koncentracije kapitala te ukidanja diskriminatornog elementa dodjele koncesija. Na kraju, ali ne i manje važno, posebno je bitno da i taj Zakon slijedi definiciju (svježe definirane novim Zakonom o medijima) novinarske profesije.
U Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima potrebno je jasnije i preciznije urediti odredbe koje definiraju nakladnička prava i obveze.
U Zakonu o radu ili u Zakonu o medijima treba jasno definirati i omogućiti pravo, ali i zaštitu novinara koji su u tzv. RPO sustavu (samozaposleni/slobodni novinari upisani u registar poreznih obveznika) koji često surađuju s više izdavača ili tek povremeno surađuju s izdavačima. Tradicionalno, medijska industrija koristi povremenu suradnju velikog broja novinara i drugih medijskih suradnika. Novim je rješenjima potrebno stvoriti obostranu sigurnost: s jedne strane izdavačima da posluju unutar precizno definiranih okvira, a s druge strane vanjskim suradnicima da im se zajamči zaštita.
Držimo da bi rješenja koja su danas dio Kaznenog zakona (a tiču se rada i posljedica rada novinara/urednika) trebalo prebaciti u Zakon o medijima te da bi u tom smislu trebalo ojačati funkciju Hrvatskog vijeća za medije. Rješenja bi trebala ponuditi stupnjevanu proceduru kojom bi se trebalo rasteretiti sudove bespotrebnih i skupih procesa. Naravno, kao posljednja instanca ostala bi i ta opcija, ali zaista kao posljednja nakon što se prije nje iscrpe sve koje nam stoje na raspolaganju.
Zakon o PDV-u danas omogućava međustopu od 10% za tiskane medije. No i ta je međustopa previsoko postavljena u odnosu na EU prosjek, a napose u odnosu na tzv. medijski zrela društva. Naše novinarstvo, po profesionalnim standardima i izdavačkoj kreativnosti, već je u Jugoslaviji bilo iznad onoga u ostalim republikama, vrlo blisko najzahtjevnijim medijskim društvima. Ono je i danas na tim razinama, iako ozbiljno načeto. U svim „medijski zrelim“ društvima država je omogućila nultu stopu PDV-a ili neznatno iznad nulte stope, čime država iskazuje razumijevanje za taj specifični segment izdavaštva i potvrđuje njegovu važnost za društvo u cjelini.  No, razumijevajući specifičnost hrvatske gospodarske situacije te proces ulaska u EU držimo da bi uvođenje stope od 5% (koliko je i određeno Direktivom EU kao najniže moguće) Vladu ostavilo u sigurnoj zoni, a našoj bi industriji omogućilo duži predah i otvorilo razvojne perspektive.

Završno, zakone kojima se posredno i neposredno uređuje medijska industrija trebalo bi u kratkom vremenskog razdoblju uskladiti, osuvremeniti i postaviti na način da omogućavaju razvoj prije svega novinskom izdavaštvu.

Mjere

Različita tumačenja nadležnih organa, od Inspekcija rada do Prekršajnih sudova RH, ukazuje na potrebu što hitnijih izmjena i dopune Zakona o medijima NN 59/04 i Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima NN 167/03.
Postojeća nepreciznost i nedorečenost naznačenih zakona dovodi do nepotrebnih socijalnih tenzija i nezadovoljstava te bi upravo spremnost na izmijene tih zakona omogućila konačno nedvojbeno definiranje pravnog položaja novinara i njegovog autorskog rada imajući u vidu njihovu specifičnost čime bi se osigurala sloboda medijskog djelovanja te usuglašavanje ovih zakona s relevantnim europskim propisima i potpisanim međunarodnim konvencijama.

Zakon o medijima

Važeći Zakon o medijima vrlo šturo i neprecizno definira pojam novinara, novinarskog priloga koji bi trebao predstavljati autorsko djelo novinara, a još nepreciznije je definirana obveza zaključivanja ugovora u ovoj djelatnosti, ne navodeći sve vrste ugovora i ne vodeći računa o razlozima praktične naravi i činjenice da se ugovor ne može kod novinarskog rada sklapati za svaki pojedini novinarski prilog unaprijed. Nadalje učestalo traženje od nadležnih organa potvrde kojom novinar radi ostvarivanja bilo kojeg prava treba priložiti i potvrdu o članstvu u Hrvatskom novinarskom društvu, nalaže potrebu da se hitno i zakonom propiše postojanje registra te uvjete upisa u članstvo kao i ovlašteno relevantno tijelo koje će takav registar voditi i izdavati potvrde odnosno rješenja o upisu. Dakle, radi se isključivo o kodificiranju postojeće prakse kako bi se izbjegla učestala različita tumačenja od strane ovlaštenih tijela javne vlasti.

Konkretni, osnovni povod zahtjeva za izmjenom i dopunom Zakona o medijima su različita tumačenja poreznih organa, Inspekcije rada i Prekršajnih sudova u vezi rada novinara u medijima, stoga predlažemo radi razrješenja nastalih problema i izbjegavanja daljnjih problema u praksi, izmjene i dopune postojećeg Zakona.
Osnova rada novinara je radni odnos kod nakladnika temeljem Ugovora o radu, ali sloboda novinarstva i sve više izražena potreba za liberalizacijom rada novinara uvažavajući relevantne Europske norme dovodi do potrebe za prihvaćanjem i time definiranjem i drugih zakonom priznatih vidova/oblika rada.

Upravo iz gore spomenutih razloga postoji potreba definiranja rada novinara kao samostalnog zanimanja, ali isto tako i mogućnost rada osoba koje su zaposlene kod drugog poslodavca te povremena suradnja nezaposlenih osoba i umirovljenika (pojedine osobe su eminentni stručnjaci, novinari i književnici te im je važećim Zakonom o medijima zabranjen novinarski rad u bilo kojem vidu kod nakladnika). Uvođenje za posebne kategorije isključivo povremenog karaktera rada izbjegava se kršenje odredaba Zakona o radu. Ovaj institut treba u Zakonu o radu preinačiti da se otvori mogućnost posebne definicije za medijsko izdavačku industriju koja će biti uređena Zakonom o medijima (novim).

Potreba rada nezaposlenih osoba proizlazi i iz činjenice da bez novinarskog rada kod nakladnika osobe ne mogu postati članovi registra novinara jer je potrebno da surađuju određeno vrijeme s nakladnikom kako bi objavili određeni broj novinarskih priloga, što je osnovni uvjet upisa u registar novinara. I trenutna je praksa prema postojećim Pravilima za učlanjenje u Hrvatsko novinarsko društvo prethodno objavljivanje određenog broja novinarskih priloga te niti jedna osoba po postojećim propisima ne bi mogla ostvariti taj preduvjet.

Radi svega navedenog nužna je što hitnije intervencija Vlade RH i resornih ministarstava kako bi se što preciznije uredilo ovo područje, prvenstveno iz razloga pravne sigurnosti.

Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima

Važeći Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima unosi još više nedoumica i potpunu pravnu nesigurnost jer utvrđuje da nisu predmet autorskog prava „dnevne novosti i druge vijesti koje imaju karakter običnih medijskih informacija“, dok u definiciji novinarskog priloga važeći Zakon o medijima te pojmove uopće ne spominje. Stoga predlažemo da se zakonima na nedvojben način definiraju naznačeni pojmovi jer različita interpretacija od strane nakladnika i nadležnih tijela dovodi u neravnopravan položaj novinare - autore i pojedine nakladnike.

Prijedlog izmijene Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (autorsko djelo) koje predlaže HUP-Udruga novinskih izdavača ima za cilj da novinarski rad – izrada novinarskog priloga u kojem autor iznosi svoj izražaj bude definirana kao autorsko djelo

Prema odredbama važećeg Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, prepušteno je proizvoljnoj interpretaciji izdavača i nadležnih poreznih organa stvaranje razgraničenja između tzv. zaštićene i zakonom “definirane” nezaštićene tvorevine, što je pravno nedopustivo jer uz ostalo podrazumijeva različita porezna davanja i plaćanje doprinosa. Nakladnici koji su od strane nadležnih poreznih organa bili “prisiljeni” primijeniti ovu zakonsku odredbu nisu to mogli učiniti na pravno nedvojbeni i transparentan način jer jedini nadležni organ za tumačenje autorskog prava je Državni zavod za intelektualno vlasništvo, koji tumačenja daje isključivo na konkretne upite nadležnih organa. Iz navedenih razloga mišljenja smo kako je potrebno iz postojećeg Zakona brisati odredbu kojom se dnevne novosti i druge vijesti koje imaju karakter običnih medijskih informacija brišu iz popisa nezaštićenih tvorevina.

Daljnja neprovediva odredba u praksi su tzv. “mali nakladnički ugovori” koje Zakon definira kao iznimku od pravila o obvezatnom pisanom obliku ugovora. Predmetne ugovore u praksi niti jedan nakladnik ne bi mogao i ne može primijeniti jer inspektori u svom inspekcijskim nadzorima ne priznaju činjenicu da ugovor ne mora biti sačinjen u pisanom obliku unatoč činjenici da ga Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima izričito predviđa/definira. Mišljenja smo kako ova odredba ima pravnog osnova biti zadržana u Zakonu uz potrebu njenog usklađenja u odnosu na terminologiju koja se koristi u Zakonu o medijima – vrsta novinarskog priloga. Tako definirana odredba podrazumijevala bi da ne postoji obveza od strane nakladnika za sklapanjem ugovora u pisanom obliku.

Manjkavosti i zanemarivanje nakladničkih prava i njihove zaštite sukladno odredbama važećeg Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima uvelo je i ohrabrilo besprizornu eksploataciju rada (i investicija u nagradu za rad) tzv. velikih redakcija. Svjedoci smo potpunog izostanka regulacije nakladničkih prava te slijedno tome opasnosti od zatvaranja sadržaja koji danas izdavačke kuće bez diskriminacije nude čitateljima. S druge strane, bez zaštite nakladničkih prava, obezvrjeđuje se sam novinarski rad, napor, znanje i izdavačeva investicija u promicanje izvrsnosti kroz nagrađivanje novinara u vlastitim redakcijama.

Zakon o PDV-u

Jedan od preduvjeta stabilizacije poslovanja, bio bi uvođenje niže stope PDV-a na tiskane medije.
Većina članica EU prepoznaje da su tiskani mediji jedan od najvažnijih elemenata civilnog društva i jednako tako važan čimbenik zdravlja bilo koje demokracije. One su primarni izvor prenošenja vijesti, analiza, komentara i trebale bi biti dostupne svima, a napose je bitno da prežive duboku krizu. To su razlozi zbog kojih većina članica EU primjenjuje nultu ili marginalnu stopu PDV-a na tiskane medije.

Primjerice, Belgija, Danska, Finska, Litva, (Ukrajina) i Velika Britanija imaju nultu stopu PDV-a na novine, dok se većina zemalja nalazi u rasponu do 5%: Francuska, Luksemburg, Španjolska, Švicarska, Italija, Grčka, Cipar, Malta, Portugal, Češka, Litva i Mađarska. Nizozemska, Švedska, Njemačka, Poljska, Slovenija, Estonija kreću se od 5% do 10%. O koliko je bitnom segmentu riječ dovoljno govori i uvođenje svojevrsnih subvencija za tiskane medije, napose dnevne novine, u nekim zemljama.

Članice EU pokazuju visoku razinu osjetljivosti za ovaj sektor i na svaki način demonstriraju svojim građanima, ali i ostalim članicama kako razumiju temeljno poslanje izdavača i važnost ovog sektora za ispunjavanje temeljnih ljudskih prava.
HUP-Udruga novinskih izdavača ne traži od Vlade RH da uvodi izvanredne mjere i subvencije izdavačima, tražimo samo da kroz nultu stopu PDV-a ili najviše do 5% omogući okvir za stabilno poslovanje i realizaciju temeljnog prava građana na cjelovitu i dostupnu informaciju. Ovakva mjera Vlade RH značajno bi utjecala na trenutno vrlo izvjesne dugoročne gubitke ako bismo morali gasiti izdavačka poduzeća, otpuštati ljude, a napose bi se, u tom dijelu, bitno pokvarila slika o RH-a u EU. Naime, bilo bi evidentno da je zbog propuštanja činjenja ili čak štoviše zbog nečinjenja, Vlada izvršila pritisak na medije.
Ovaj naš zahtjev nije nov zahtjev. Ističemo kako je HUP - Udruga novinskih izdavača još u 2003. godini uputila zahtjev za uvođenjem nulte stope (0%) poreza na dodanu vrijednost na dnevne novine.
Uvođenjem nulte stope PDV-a na novine profitiraju prije svega čitatelji kojima novine automatski postaju dostupnije. Europski izdavački savjet je još 1998. godine izdao knjižicu pod naslovom «Ukoliko želite da ljudi čitaju, nemojte čitanje oporezivati».

Zakon o HRT-u

Kako smo i ranije isticali, opće stanje medijske industrije u Hrvatskoj kritično je, a jedna od temeljnih uzroka takvog stanja je i neravnopravna tržišna utakmica s javnim nakladnikom – Hrvatskom radiotelevizijom. Javnom nakladniku zajamčena su dva izvora prihoda: pristojba (subvencija države) s jedne strane te, dodatno, komercijalni prihodi. Svi ostali medijski nakladnici zbog toga su u neravnopravnom tržišnom položaju. Javni nakladnik HRT svaku poslovnu godinu započinje s više od milijardu kuna zajamčenog prihoda (u 2009. prihod od pristojbe iznosio je 1,3 milijarde HRK).

HRT, prije svega, treba ozbiljno restrukturirati, u svakom smislu, u istinskog i kvalitetnog javnog nakladnika, ali nikako na štetu medijske industrije u Republici Hrvatskoj. Javnom nakladniku potreban je oporavak putem jasnog fokusa na kvalitetno programsko servisiranje javnog interesa i to unutar postojećeg zajamčenog prihoda od pristojbe. Potrebno ga je postaviti na zdrave temelje unutar zadane mu zadaće javnog nakladnika, a komercijalnim medijima treba omogućiti razvoj, na tržišnim mehanizmima, bez uplitanja države putem pogodovanja javnom nakladniku.
Kako bi se osiguralo zdravo funkcioniranje javnog nakladnika HRT-a i stabilnost komercijalnih nakladnika čime jamčimo održivi pluralizam medija, mišljenja smo kako je nužno izmijeniti zakonski okvir djelovanja javna javnog nakladnika HRT-a, na sljedeći način:

1. Jasno definiranje javne usluge HRT-a
• strogo razgraničenje od komercijalnih aktivnosti te uvođenje učinkovite kontrole korištenja sredstava državne potpore (pristojbe) za stvari od javnog interesa. Time bi se spriječilo nekontrolirano i nedopušteno trošenje spomenutih sredstava državne potpore, a za netransparentno nadmetanje s komercijalnim takmacima.

2. Postupno ukidanje oglašavanja na programima HRT-a, tijekom tri godine
• time bi se omogućio oporavak i razvoj cjelokupnog medijskog tržišta (TV, radio, tiskovine, Internet), koje je danas talac dampinške politike i neodgovornog vođenja HRT-a. Ukidanjem oglašavanja HRT bi se potpuno usmjerio ispunjavanju javnih usluga, a tako bi se pojednostavio nadzor financiranja HRT-a te stabiliziralo medijsko tržište.

3. Ograničavanje broja specijaliziranih TV programskih kanala i komercijalnih aktivnosti HRT-a, naročito vezanih uz Internet
• svaki dodatni programski kanal predstavlja velike dodatne troškove, što, bez opravdanog javnog interesa, može samo štetiti poslovanju HRT-a. Prije uvođenja novih ili izmjena postojećih djelatnosti HRT-a, potrebno je osigurati mehanizme javne provjere i javno mišljenje o vrijednosti takvih usluga.

Ova ponuđena rješenja nikako ne idu u smjeru marginaliziranja javnog nakladnika. Dapače, fokusiranje na istinsko servisiranje javnog interesa, kvalitetan program na postojećim kanalima, optimalno i maksimalno transparentno korištenje nemalih prihoda (osjetno iznad milijardu kuna) od pristojbe, temeljni je cilj ovog prijedloga. Javni nakladnik treba se prije svega usmjeriti prema kvalitetnom informativnom programu, znanstveno-obrazovnom, glazbenoj, dokumentarnoj, dramskoj i filmskoj domaćoj produkciji a ne licencnim programima, sportskim programima ili holivudskoj produkciji.
Odustajanjem od njihova rješavanja ugrožavamo održivi pluralizam medija u Republici Hrvatskoj. Svako drugo rješenje vodi nas u daljnje zatiranje medijskoga tržišta i sasvim izvjestan krah medijske industrije. Na taj način ostajemo bez poduzetništva kao jednog od glavnih pokretača zdravog razvoja svakog društva te ukidamo mogućnost tržišnog izbora. Također, ne povećavamo medijsku ponudu, ne povećavamo broj zaposlenih u medijskoj industriji, ne povećavamo investicije u tržište medija – dapače, činimo sve suprotno.