Međunarodna organizacija rada (ILO) i Međunarodna konferencija rada (ILC)


Međunarodna organizacija rada (MOR) osnovana je 1919. godine, XIII. poglavljem Mirovnog sporazuma iz Versaillesa, kao međunarodna organizacija tripartitne strukture, s ciljem promocije socijalne pravde i poboljšanja uvjeta rada i života u cijelom svijetu. Posvećena je postizanju jednakih mogućnosti žena i muškaraca za pošten i produktivan rad u uvjetima slobode, jednakosti, sigurnosti i ljudskog dostojanstva. Ona promiče prava na radu, pravične mogućnosti zapošljavanja, poboljšanje socijalne zaštite i jačanje socijalnog dijaloga.

Može se reći da je MOR izgrađena na svom temeljnom Statutarnom principu da se univerzalni i dugotrajni mir može ustanoviti jedino ukoliko je isti osnovan na socijalnoj pravdi. Upravo je ta organizacija dala najvažnije „pečate“ industrijskom društvu, kao što su osmosatno radno vrijeme, zaštita materinstva, zakoni koji se odnose na rad djece te niz politika koje promoviraju sigurnost radnoga mjesta i miroljubive industrijske odnose. Ona također predstavlja međunarodni institucionalni okvir koji je neophodan za bavljenje tim temama te za pronalažanje rješenja i kreiranje mogućnosti za poboljšanje uvjeta rada u cijelom svijetu. Godine 1969., na svoj pedeseti rođendan, organizacija dobiva Nobelovu nagradu za mir.
MOR je jedinstvene strukture, radi se o jedinoj međunarodnoj organizaciji koja je tripartitna, u kojoj svaka država članica sudjeluje u radu te organizacije, kroz delegate koji predstavljaju vlade, poslodavce i radnike. To je jedan unikatan forum u kojem se otvoreno razgovara, razmjenjuju iskustva i uspoređuju nacionalne politike. U njemu poslodavačke i radničke organizacije imaju jednak glas u odnosu na vlade u kreiranju politika i programa MOR-a. Osim tripartizma koji postoji u samoj organizaciji, organizacija potiče razvoj tripartizma i u zemljama članicama, promičući socijalni dijalog koji uključuje sindikate i poslodavce u formuliranju, a tamo gdje je prikladno i implementaciji nacionalnih politika u području socijalno-gospodarskih odnosa.
MOR ima tri tijela koja odražavaju tu tripartitnu strukturu: Međunarodnu konferenciju rada (International Labour Conference) koja predstavlja najviše tijelo (supreme body), Upravno tijelo (Governing Body) koje ima izvršnu funkciju i Međunarodni ured rada (International Labour Office) koji predstavlja stalni sekretarijat u Ženevi.
Međunarodna konferencija rada održava se jednom godišnje (u lipnju, u Ženevi) i svaka država članica zastupljena je s četiri delegata (dva predstavljaju vladu, jedan poslodavce i jedan radnike, uz tzv. “tehničke” savjetnike). Poslodavački i radnički predstavnici trebaju biti imenovani u konzultaciji s najreprezentativnijim udrugama poslodavaca i radnika, a njihovo pravo glasa je neovisno, mogu glasovati i suprotno mišljenju svojih vlada, a mogu imati oprečna mišljenja i između sebe. Međunarodna konferencija rada usvaja program i budžet MOR-a, međunarodne radne standarde i bira Upravno tijelo MOR-a svake tri godine. Predstavnici HUP-a sudjeluju svake godine na Konferenciji MOR-a, kao jedini predstavnici poslodavačke strukture u tripartitnoj delegaciji Vlade RH.
Upravno tijelo MOR-a je izvršno tijelo (također tripartitne strukture) koje rukovodi radom MOR-a između zasjedanja Međunarodne konferencije rada. Ono se sastaje tri puta godišnje i raspravlja te donosi odluke o različitim pitanjima u vezi politike MOR-a, utvrđuje agendu (raspored rada) Međunarodne konferencije rada, usvaja Nacrt programa rada i budžeta organizacije radi podnošenja istih na usvajanje Međunarodnoj konferenciji rada, nadgleda rad Međunarodnog ureda rada te bira glavnog direktora. Deset vladinih mjesta (od dvadeset osam redovnih članova) čini stalan sastav, a pripada državama velike industrijske važnosti, to su Brazil, Kina, Francuska, Njemačka, Indija, Italija, Japan, Ruska federacija, Ujedinjeno kraljevstvo i SAD. Predstavnici vlada ostalih zemalja članica se biraju svake tri godine na Međunarodnoj konferenciji rada, uzimajući u obzir i zemljopisnu distribuciju. Poslodavci i radnici biraju samostalno i odvojeno svoje predstavnike, u osobnom svojstvu. Tako je u petom mandatu članica Upravnog tijela Lidija Horvatić, direktorica HUP-ovog Odjela politika EU i međunarodnih poslova.
U članstvu MOR-a su trenutačno 183 zemlje, među njima je i RH koja je postala članicom 30. lipnja 1992. godine. Za MOR je poštivanje slobode udruživanja (freedom of association) u cijelom svijetu osnovni zahtjev, zbog činjenice njezine tripartitne strukture i važne odgovornosti koje imaju organizacije poslodavaca i radnika temeljem Statuta MOR-a i instrumenata MOR-a, a koje one primjenjuju, kako unutar MOR-a tako i u različitim državama članicama. Bez slobode udruživanja ili drugim riječima, bez organizacija poslodavaca i radnika koje su autonomne, dobrovoljne, neovisne i reprezentativne, princip tripartizma bio bi narušen ako ne i odbačen, a time bi šanse za kreiranje socijalne pravde bile manje.
Standardi MOR-a su konvencije i preporuke (conventions and recommendations). Konvencije su međunarodni ugovori, podložni ratifikaciji zemalja članica MOR-a, a vlade imaju potpunu slobodu donošenja odluke u vezi ratifikacije konvencija, odlučuju, dakle, slobodno hoće li ili ne ratificirati pojedinu konvenciju. Preporuke, za razliku od konvencija, nisu obvezujući instrumenti, uobičajeno se odnose na istu problematiku kao i relevantna konvencija, daju upute (guideliness), koje pridonose lakšem snalaženju nacionalnoj politici i mjerama koje se trebaju poduzeti, u stvari, olakšavaju implementaciju konkretne konvencije.