Unatoč nespornom gospodarskom rastu i oporavku privatnog sektora, moramo uz dozu zadovoljstva, biti ozbiljni i realni u sagledavanju naše stvarne ekonomske situacije. A ona je takva da je razina naše ekonomije još uvijek desetak posto manja od pred krizne 2008. godine, odnosno da smo po prihodima negdje na razini 2006. godine, odnosno da zaostajemo 10-tak godina. Vjerujem da svi razumijemo što u ovom današnjem, prebrzom svijetu znači 10 godina zaostatka. Radi ilustracije, prije 10 godina nije bilo iPhona, iPad-a, ubera i twitera, a facebook je bio star samo dvije godine. Sve se to dogodilo dok smo mi spavali. Nažalost, dok smo mi raspravljali treba li štogod mijenjati ili ne (sjetite se npr. 2009. i žive rasprave o tome hoće li biti krize i kod nas i treba li se za to pripremiti), drugi su radili, mijenjali se i napredovali. Rezultat toga je da su sve EU zemlje danas ispred Hrvatske s izuzetkom Bugarske koja nas brzo stiže. Sami izračunajte koliko bi nam danas bio BDP da smo se zadnjih 8 godina mijenjali i rasli, a ne padali. Paradoksalno, uz sve to mi i danas, nakon svega, još uvijek dvojimo jesu li nam reforme potrebne ili možemo i dalje voziti po starom? Evo nekoliko razloga zbog kojih bi svaka odgovorna Vlada koja upravlja zemljom morala hitno započeti s promjenama. Zbog lošeg Zakona o javnoj nabavi Hrvatska barem 10 milijardi kuna godišnje troši na pogrešan, nepotreban i krivi način. Dakle, Ima barem 10 milijardi razloga da se odmah mijenja sustav javne nabave. U zadnjih 7 godina više od 20% djelatnika javne uprave otišlo je u mirovinu, ali je broj zaposlenika u tom sektoru ostalo isti ili se čak i povećao. Pritom se nije povećala njegova učinkovitost i kvaliteta rada. Da li tu ima prostora za ikakvu dilemu o nužnosti promjena? U zadnjih 10 godina broj djece u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju se dramatično smanjio, dok je broj učitelja ostao isti. Ne zagovaram otpuštanje učitelja, ali bi bilo logično za očekivati da će ovakav odnos rezultirati kvalitetnijim i boljim obrazovanjem. Kako se to ne događa jasno je da nam i tu trebaju ozbiljne promjene. One su nužne i u visokom obrazovanju u kojem imamo manje maturanata nego slobodnih mjesta, a programi su u raskoraku s potrebama tržišta. Zdravstveni sustav je u kontinuiranoj krizi i jedine konstante u njemu su rast dugova i listi čekanja. Nedavno otvorena diskusija o dopunskom osiguranju nije niti vrh ledene sante koju čine svi problemi u ovome sustavu. Ima li opravdanja da tu sve ostane kao i do sada? Parafiskalni nameti i sva ostala davanja koje plaćaju već godinama guše poslodavce. Pa nitko u državi ne zna ni koliko ih ima, koliko točno iznose, i što je najvažnije, kako nastaju i kako se troše? Kalkulacije o visini ovih davanja idu od 5 do 10 milijardi kuna! Primjerice oko 500 milijuna kuna skupi se na ime zaštite na radu, a nitko ne zna, barem među nama koji to plaćamo, kako se taj novac troši. Preko 200 milijuna kuna sakupljeno je od penala naplaćenih poslodavcima slijedom obveza o zapošljavanju osoba s invaliditetom – što je s tim novcem i još bitnije što je s tim zakonskim rješenjem koje očito ne daje rezultate jer je broj invalida na burzi i dalje isti? U svijetu u kojem je hrana jedna od najvećih vrijednosti mi imamo stotine tisuća hektara neobrađenog poljoprivrednog zemljišta. Bojim se uopće izračunati koliko prihoda, poreza i radnih mjesta dnevno gubimo zbog toga. Turizam. Zakon o pomorskom dobru i turističkom zemljištu zaustavlja i zaustavio je milijarde investicija u tom sektoru. Lako je pobrojati koliko imamo novoizgrađenih hotela od nastanka naše domovine. Zamislite koliko smo mogli uprihoditi da smo ove godine imali ne 20%, nego bar 30% kreveta u hotelskom smještaju. Samo Las Vegas od turizma uprihodi preko 40 milijardi dolara. Javna poduzeća i upravljanje državnom imovinom. Imovina vrijedna milijarde kuna čeka neiskorištena, odnosno nemonetizirana. A mi se istovremeno zadužujemo. Radi odgode i kasne privatizacije za mnoge tvrtke u državnom portfelju već je ili će uskoro biti prekasno. Napravite samo analizu Petrokemije i Imunološkog - gdje su danas te tvrtke, a mogle su i morale biti lideri na tržištu. Trenutno imamo preko 8 500 aktualnih zakona, a na to se slobodno može dodati u prosjeku dva pravilnika ili provedbena akta po zakonu. Ukupno skoro 30 000 dokumenata koji definiraju kako se moramo ponašati. Naravno, očekuje se da ih sve ne samo pročitamo, već i razumijemo i logično, primjenjujemo. No, svi znamo kako su pisani, koliko su složeni, nejasni pa i kontradiktorni i koliko energije moramo uložiti u razgovore s činovnicima u javnoj upravi, inspektorima ili sucima u pokušaju da se dođe do jasnih i nedvosmislenih tumačenja. Varijanta može (ali i ne mora) je jedna najčešćih u našim zakonima, a trajanje sudskih procesa nerijetko je dulje od 10 godina. Treba li nam promjena? To su samo neki očiti problemi s kojima se godinama svakodnevno borimo i susrećemo kao građani i poslodavci. Vjerujem, i nadam se, da će nova Vlada razumjeti ozbiljnost problema i izazova koji su pred njom i da njihovo rješavanje više ne može čekati. Problemi postoje godinama i valjda je sad već svima jasno da se sami od sebe ipak neće riješiti. Zato mi poslodavci nemamo nikakvu dilemu oko reformi i oko njihove nužnosti. Kao što je nismo imali ni 2008. kada je počela svjetska kriza. Mi smo se odmah počeli prilagođavati novom trenutku, uz velike rezove, gubitke i troškove, jer smo samo tako mogli preživjeti i danas biti u mogućnosti ponovo stvarati novu vrijednost i generirati gospodarski rast. Kakva je budućnost naše domovine ako se ustraje na neprovođenju reformi? Odgovor možete napisati sami, ako ste još uvijek u Hrvatskoj.