Zakonska zabrana natjecanja radnika s poslodavcem
Zakonska zabrana natjecanja je predviđena samim zakonom, čl. 93. Zakona o radu i vrijedi samo za vrijeme trajanja radnog odnosa. Definira se kao zabrana radniku da bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun, sklapa poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac.
Zabrana se odnosi na obavljanje istih ili bitno istih poslova koje radnik obavlja, bilo temeljem ugovora o radu na određeno ili na neodređeno vrijeme. Ova zabrana postoji temeljem samog zakona i ne mora se posebno ugovarati, a traje i za vrijeme otkaznog roka, za razliku od Ugovorne zabrane natjecanja, propisane čl. 94. Zakona, koju stranke moraju posebno ugovoriti i vrijedi samo nakon prestanka radnog odnosa.
Zakon nadalje predviđa da poslodavac može dati radniku odobrenje za obavljanje poslova koje i za njega obavlja. To odobrenje može dati izričito u usmenom ili u pisanom obliku, odnosno prešutno što podrazumijeva situaciju da je poslodavcu bilo poznato u vrijeme zasnivanja radnog odnosa s radnikom da se radnik bavi obavljanjem određenih poslova i nije zahtijevao da se time prestane baviti.
Ovaj institut je posebno bitan kod rada u nepunom radnom vremenu, budući je zakonom propisana obveza radnicima da prilikom sklapanja ugovora o radu na nepuno radno vrijeme, obavijeste poslodavca o svojim drugim sklopljenim ugovorima o radu za nepuno radno vrijeme, međutim, nije im propisana obveza da o istome obavijeste poslodavca s kojim već imaju sklopljen ugovor na nepuno radno vrijeme.