Pravo na štrajk i posljedice sudjelovanja u nezakonitom štrajku
Pravo na štrajk je ustavno pravo, koje proizlazi iz odredbe članka 60. Ustava Republike Hrvatske, prema kojoj se u RH jamči pravo na štrajk. Budući da Ustav ne rješava pitanje tko je ovlaštenik prava na štrajk tu dvojbu rješava Zakon o radu, koji u članku 269. propisuje da Sindikati ili njihove udruge više razine imaju pravo pozvati na štrajk i provesti ga. Iz ove odredbe proizlazi jedna važna posljedica, a to je da su nedopušteni svi štrajkovi koji ne organiziraju sindikati.
Posebno ističemo činjenicu kako pored odredbe o tome da samo sindikati mogu organizirati štrajk, Zakon o radu u članku 147. izričito zabranjuje Radničkom vijeću sudjelovanje u pripremanju ili ostvarenju štrajka, isključenja s rada ili druge industrijske akcije, niti se Radničko vijeće smije na bilo koji način miješati u kolektivni radni spor koji može dovesti do takve akcije. U sudskoj praksi je također zauzeto stajalište o nedopuštenosti pretvaranja skupova radnika (a čije organiziranje spada u ovlasti Radničkog vijeća) u štrajk. Ovo stoga što je cilj skupova radnika obavješćivanje i rasprava o pitanjima vezana uz stanje u trgovačkom društvu te o radu radničkog vijeća, a ne da takav skup preraste u štrajk koji bi tada bio organiziran protivno članku 269. Zakona o radu.
Dakle, organiziranje ili sudjelovanje u štrajku organiziranom u skladu s odredbama zakona, kolektivnog ugovora i pravilima sindikata, ne predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa. No, s druge strane, kada je štrajk nezakonito organiziran, svako sudjelovanje radnika u takvom štrajku predstavlja povredu ugovora o radu i, sukladno praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, takav postupak ima obilježja osobito teške povrede obveza iz ugovora o radu koja predstavlja razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu sukladno članku 108. Zakona o radu.