Pravo na otpremninu
Pravo na otpremninu ima svaki radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekinutog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika. To bi značilo da radnik nema pravo na otpremninu kada sam otkazuje ugovor o radu, te ako je dobio otkaz iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika – što pokriva otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika i izvanredni otkaz (iako u ZOR-u ne stoji decidirano izvanredni otkaz, kako se kod njega radi o osobito teškoj povredi iz radnog odnosa jasno je da radnik nema pravo na otpremninu). Ukoliko poslodavac i radnik sporazumno raskinu ugovor o radu, tada će u tom sporazumu naznačiti zajednički dogovor oko isplate otpremnine.
Što se tiče visine otpremnine ona se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekinutog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem, a ne može biti manja od jedne trećine prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca. Isto tako, ukoliko drugim propisima nije drugačije određeno otpremnina ne može biti veća od šest prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.
Bitno je naglasiti da je poslodavac dužan u roku od 15 dana od dana isplate otpremnine radniku dostaviti obračun iz kojeg je vidljivo kako je iznos otpremnine utvrđen, a ako otpremninu ne uplati u propisanom roku, dužan je do kraja mjeseca radniku dostaviti obračun iznosa koji je bio dužan platiti. Predmetni obračuni ovršne su isprave što znači da radnik u slučaju neisplate otpremnine može automatski pokrenuti ovršni postupak bez prethodnog utuživanja.