Pojam radnog vremena

Izmjenama Zakona o radu, člankom 42. uveden je pojam radnog vremena te je radno vrijeme definirano kao „vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju.“

Osim pojma radnog vremena, stavcima 2. i 3. navedenoga članka definiran je pojam pripravnosti, te način određivanje visine naknade za istu.

U tom smislu ZOR propisuje da se „radnim vremenom ne smatra vrijeme koje je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac.“

No, s druge strane zakon propisuje da se „vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca, smatra radnim vremenom, neovisno o tome da li ih obavlja u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik“.

Na ovaj način zakonom je konačno uređeno pitanje pripravnosti, obzirom da je do sada zbog nedostatka zakonske definicije to pitanje bilo prepušteno različitom tumačenju.

Zakon propisuje i da se „vrijeme pripravnosti i visina naknade za istu, uređuje ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom“.

Dakle, iz navedenog se može zaključiti da ukoliko je radnik kod kuće ili na nekom drugom mjestu samo pripravan da se po potrebi odazove poslodavcu, a do poziva poslodavca ne dođe, takva pripravnost ne smatra se radnim vremenom i ne ulazi u radno vrijeme, ali radnik ima pravo na naknadu iz razloga što je poslodavcu, u slučaju da je ovaj to zatražio, bio raspoloživ za rad tj. za obavljanje nekog posla.

Ukoliko se u tijeku pripravnosti dogodi da poslodavac doista i zatreba radnika te ga pozove da nešto odradi, neovisno o mjestu gdje će taj posao biti odrađen, tada će se to smatrati i tretirati kao radno vrijeme te će sukladno tome biti i plaćeno.