Fleksibilnost tržišta rada

U trenutku u kojem živimo, uslijed procesa globalizacije, nametnuta pravila preživljavanja na tržištu nameću potrebu brzih prilagodbi poduzeća te je njihovo postojanje i preživljavanje vezano uz sposobnost prilagođavanja promjenama na tržištu kao i brzini kojom će prihvaćati nove tehnologije. Nema sumnje da je s istim usko povezano tržište rada jer se u procesu globalizacije nameće nužnost otvorenosti tržišta rada i njegove fleksibilizacije.

U svojoj osnovi fleksibilnost bi, s jedne strane trebala osigurati veću prilagodljivost i raspoloživost radnika potrebama poslodavca, a s druge strane, trebala bi omogućiti radniku veću slobodu u organiziranju radnog i privatnog života. Fleksibilizacija, shvaćena u pozitivnom smislu riječi, mora na ujednačeni način biti korisna i poslodavcu i radniku. Poslodavcu bi ona morala omogućiti bolju i bržu prilagodljivost potrebama tržišta, a što se radnika tiče, trebala bi mu omogućiti bolju zaradu i kvalitetnije korištenje slobodnog vremena.

Sama ideja fleksibilnosti na tržištu rada pojavila se u Europi tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća i to prije svega zbog krutosti radno pravnih propisa kojima su bili regulirani zapošljavanje i  otpuštanje.

Cilj ideje bio je povećati zaposlenost, odnosno spriječiti nezaposlenost. Začetnik ideje je danski premijer Rasmussen koji je napustio, do tada u Danskoj prakticiran model u kojem su nezaposleni primali vrlo visoke naknade za nezaposlenost i nisu pokazivali interes za traženjem novog posla,  čemu je pridonosila i činjenica da nezaposleni nisu imali obveze tražiti novi posao niti se prekvalificirati. U takvoj situaciji uveden je koncept fleksigurnosti kojim se koncept sigurnosti posla zamjenjuje sigurnošću zapošljavanja.

Naravno da model kakav je uvela Danska nije primjenjiv pustim preslikavanjem  u bilo koju drugu zemlju pa niti u Hrvatsku, ali je činjenica da pomaka na našem tržištu rada neće biti dok se ne osmisle takve  politike koja će promicati konkurentnost,  cjeloživotno učenje i učinkovitu aktivnu politiku zapošljavanja.

Cilj fleksigurnosti je povećanje fleksibilnosti, ali i sigurnosti dionika na tržištu rada. Kada govorimo o modernom tržištu rada, ono mora biti takvo da pruža veći stupanj sigurnosti, ali ne sigurnosti radnog mjesta, kako se to često pogrešno shvaća, već sigurnosti koja se ogleda u sigurnosti pronalaženja novog zaposlenja. S tim u vezi posebno treba naglasiti važnost svih mjera kojima se povećava zapošljivost, a to su prije svega sustav cjeloživotnog obrazovanja, bolja sustavna povezanost svih institucija koje se bave obrazovanjem s potrebama gospodarstva i tržišta rada kao i stavljanje naglaska na one mjere aktivne politike zapošljavanja koje su usmjerene upravo na povećanje zapošljivosti.

Europska unija je donijela je 2006. okvir za definiranje politike fleksigurnosti, ali obzirom da su početne pozicije svake zemlje različite,  svaka zemlja se mora sama opredijeliti za mjere koje će imati najviše učinka u njenom okruženju.

Pri tome valja naglasiti i ulogu socijalnih partnera u provedbi strategije fleksigurnosti, a koje su mjere  najprimjerenije za određenu zemlju pitanje je nacionalnog konsenzusa oko strategija koje će se primijeniti.

I na kraju, dosadašnja iskustva ipak pokazuju da zaposlenost raste kada zakonska regulativa nije odviše kruta i kada omogućuje veću fleksibilnost. U prilog potrebi stvaranja novog okvira koji bi pridonio većoj prilagodljivosti tržišta rada govore ne samo uski gospodarski interesi i stvaranje preduvjeta za poboljšanje konkurentnosti nacionalnog gospodarstva, nego i promijenjeni mentalitet radnika u razvijenijim zemljama svijeta i Europe koje imaju puno fleksibilnija tržišta rada od onoga u nas.