Na temelju članka 68. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine i članka 5. Poslovnika o radu Zajedničkog tijela za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine (dalje u tekstu: Zajedničko tijelo) na 05. sjednici Zajedničkog tijela, održanoj dana 9. lipnja 2011. godine u prostorijama Hrvatske udruge poslodavaca u Zagrebu, Pavla Hatza 12, postupajući po zahtjevu, jednoglasno su donesena slijedeća tumačenja:

Molimo Vas za pojašnjenje kada nastupa dospijeće novčanog potraživanja radnika na ime dnevnica za službeno putovanje u inozemstvo iz člana 44. KU, odnosno da li ono dospijeva odmah po obavljenom službenom putu ili tek istovremeno s dospijećem plaća za mjesec u kojem je službeni put obavljen?

Postupajući po predmetnom zahtjevu, Zajedničko tijelo je odlučilo kako slijedi:

Pravo novčanog potraživanja radnika na ime dnevnica za službeno putovanje se stiče po predaji obračuna svih troškova putovanja i ovlaštena osoba ga potpisom odobri. Rok plaćanja rješava poslodavac svojim internim aktima nevezano uz isplate plaća.

Tumačenje stupa na snagu danom donošenja.

Ovim Vam dostavljam nekoliko pitanja vezano uz tumačenje Kolektivnog ugovora za trgovinu te Vas molim da me izvjestite o stavovima komisije:

 Hipotetska situacija: Radnik iz Zagreba krene na službeni put u Split u nedjelju u 18:00 sati zato jer mora biti u Splitu na sastanku u ponedjeljak u 07:00 sati. Sastanak u ponedjeljak traje ukupno 10 sati. U utorak i srijedu radnik radi na sajmu od 08:00 – 18:00 sati i u srijedu u 24:00 sata se vrati u Zagreb.

 Pitanja:

(1) Ima li radnik pravo na dnevnice ili terenski dodatak (iako KU o terenskom dodatku ne govori ništa, izuzev u čl 45 gdje navodi: “Naknada za odvojeni život, terenski dodatak i dnevnice, međusobno se isključuju“)? Koji je kriterij za razlikovanje tih dviju naknada? U ovom slučaju to nije uobičajeni opis posla za radnika jer on 99% svog radnog vremena radi u pogonu poslodavca.

(2) Ima li radnik pravo na dodatak za rad nedjeljom jer je bilo nužno da u nedjelju krene na put?

(3) Mora li mu poslodavac osigurati drugi slobodan dan na ime tjednog odmora, obzirom je u nedjelju morao krenuti na put?

(4) Ima li radnik pravo na plaćene prekovremene sate za ponedjeljak, utorak i srijedu, pored isplaćene mu dnevnice/terenskog dodatka?

Postupajući po predmetnom zahtjevu Zajedničko tijelo je odlučilo kako slijedi:

Prema navedenom primjeru odlaska na službeni put, radniku pripada pravo na tri dnevnice. Razlika prava na dnevnicu za službeni put i dodataka za terenski rad definirana je u Pravilniku o porezu na dohodak (vidi čl. 13.)

Sati provedeni na službenom putu od 1. svibnja 2011. više se ne evidentiraju, već samo ukupno dnevno radno vrijeme (vidi Pravilnik o evidenciji radnog vremena). Dakle, radnik nema pravo na plaćene prekovremene sate, osim ako je prekovremeni rad prethodno naložen od poslodavca.

Tjedni odmor traje 24 sata, čemu se dodaje dnevni odmor od 12 sati prethodnog dana. Ako odmor između redovnog rada i odlaska na službeni put radnika traje kraće od 36 sati, poslodavac mu mora osigurati dan tjednog odmora (čl. 53. i 54. ZOR-a).

Tumačenja stupaju na snagu danom donošenja.

Na temelju članka 68. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine i članka 5. Poslovnika o radu Zajedničkog tijela za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine (dalje u tekstu: Zajedničko tijelo) na 04. sjednici Zajedničkog tijela, održanoj dana 9.veljače 2011. godine u prostorijama Hrvatske udruge poslodavaca u Zagrebu, Pavla Hatza 12, postupajući po zahtjevu, jednoglasno su donesena slijedeća tumačenja:

Trgovačko društvo PM d.o.o. iz Zagreba obavljalo je do 31.12.2010. isključivo administrativne poslove, a od 1.01.2011. započelo je sa obavljanjem djelatnosti trgovine – maloprodaje novih i rabljenih automobila i to postaje glavna djelatnost. Dosadašnji zaposlenici će i ubuduće obavljati isključivo administrativno računovodstvene poslove, a dva novouposlena radnika će obavljati poslove maloprodaje vozila. Postavlja se pitanje da li tvrtka mora uskladiti Pravilnik o radu i ugovore o radu svih radnika (njih 30 + 2 nova) sa Kolektivnim ugovorom trgovine ili je dovoljno da se Kolektivni ugovor primijeni samo na dva nova radnika koji će obavljati poslove trgovine.

Postupajući po predmetnom zahtjevu, Zajedničko tijelo je odlučilo kako slijedi:

Ukoliko je tvrtka PM d.o.o. Zavodu za statistiku prijavila kao svoju djelatnost-djelatnost trgovine, tada proizlazi da se na sve zaposlenike mora primjenjivati Kolektivni ugovor za djelatnost trgovine odnosno ne može se parcijalno primjenjivati samo na one koji obavljaju poslove trgovine.

Tumačenje stupa na snagu danom donošenja.

Budući je novim Zakonom o radu trajanje godišnjeg odmora određeno u minimalnom roku od četiri tjedna, da li se i dalje primjenjuju kriteriji staža propisani Kolektivnim ugovorom, konkretno, da li će npr. radnik koji ima 3 godine staža imati pravo na godišnji odmor u trajanju od četiri tjedna + 1 dan temeljem ostvarenog staža, ili neće imati pravo na taj 1 dan obzirom da je novim Zakonom o radu i tako propisan dulji godišnji?

Postupajući po predmetnom zahtjevu, Zajedničko tijelo je odlučilo kako slijedi:

Člankom 55. Zakona o radu propisano je da radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, a članak 56. ZOR – a govori kako se trajanje godišnjeg odmora duže od najkraće propisanog utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Sukladno tome, način na koji će se doći do većeg broja dana godišnjeg odmora od predviđenog minimuma predstavlja slobodu ugovornih strana kolektivnog ugovora, ugovora o radu ili pravilnika o radu.

Ovo tumačenje stupa na snagu danom donošenja.

Da li radnik koji radi u sjedištu društva po nalogu poslodavca, a obitelj mu trajno boravi izvan sjedišta društva ima pravo na naknadu za odvojeni život?

Je li pravo radnika na naknadu za odvojeni život ograničeno postojanjem bilo kojih drugih okolnosti i kojih, a posebno da li činjenicom da radnik izvan radnog vremena zajednički boravi s obitelji, ima učinak na pravo iz čl. 45. Kolektivnog ugovora i u kojem opsegu.

Postupajući po predmetnom zahtjevu, Zajedničko tijelo je odlučilo kako slijedi:

Radnici nemaju pravo na naknadu za odvojeni život jer pravo na naknadu za odvojeni život zaposlenik stječe ako nalogom poslodavca ili na zahtjev poslodavca i sl. bude premješten na rad izvan sjedišta poslodavca. S obzirom da su se radnici jednostavno zaposlili u Sesvetama i da nema nikakvog premještaja izvan sjedišta poslodavca, nemaju pravo na naknadu za odvojeni život.

 Nadalje, svrha propisivanja naknade za odvojeni život od obitelji u iznosu koji po propisanim uvjetima ne podliježe oporezivanju je da poslodavac može radnicima nadoknaditi povećane životne troškove, koji mu objektivno mogu nastati zbog činjenice da zbog potrebe i u interesu poslodavca, radi i boravi u mjestu sjedišta poslodavca ili njegove izdvojene poslovne jedninice, a koje mjesto je različito od mjesta radnikovog prebivališta ili uobičajenog boravišta (a i mjesta prebivališta ili uobičajenog boravišta njegove obitelji). U tom smislu, isplaćena naknada za odvojeni život od obitelji služi za pokriće (uvećanih) troškova stanovanja, lokalnog prijevoza, prehrane i drugih troškova života koje radnik ima u mjestu u kojemu radi, a i troškova prijevoza te ostalih troškova koji mu nastanu u svezi s putovanjima izvan mjesta u kojemu radi te povratak u mjesto rada, ako ta putovanja nisu službene već osobne naravi.

Zajedničko tijelo za tumačenje odredbi i praćenje primjedbi Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine.

Na temelju članka 68. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine (Narodne novine 41/98, 75/05, 79/05, dalje Kolektivni ugovor) i članka 5. Poslovnika o radu Zajedničkog tijela za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine (dalje u tekstu: Zajedničko tijelo) na 02. sjednici Zajedničkog tijela, održanoj dana 22. prosinca 2008. godine u prostorijama Hrvatske udruge poslodavaca u Zagrebu, Pavla Hatza 12, dana su sljedeća tumačenja:

U slučaju isplate jednokratne naknade (božićnice) da li je poslodavac obavezan svim radnicima isplatiti isti iznos ili je dozvoljena isplata svakom radniku različit iznos, npr. proporcionalno radnom stažu u tekućoj godini kod tog poslodavca?

Postupajući po predmetnom zahtjevu, Zajedničko tijelo jednoglasno je odlučilo kako slijedi:

Kolektivni ugovor za djelatnost trgovine, kao i sve njegove Izmjene i dopune, ne regulira božićnicu kao jedno od materijalnih prava radnika. Sukladno istom Kolektivnom ugovoru i njegovim izmjenama i dopunama, poslodavac nije dužan isplatiti božićnicu radnicima.

Što znači „radnik ima pravo.....“ i „poslodavac može“ da li je to obaveza poslodavca ili samo mogućnost (dobra volja)?

Postupajući po predmetnom zahtjevu, Zajedničko tijelo jednoglasno je odlučilo kako slijedi:

U slučaju stipulacije riječima i na način „radnik ima pravo“, isto podrazumijeva obvezu poslodavaca. Dakle, kada „radnik ima pravo“, poslodavac ima obvezu postupanja po određenoj odredbi Kolektivnog ugovora.

U slučaju stipulacije riječima i na način „poslodavac može“, isto podrazumijeva da poslodavac nije dužan nego sukladno mogućnostima i prema drugim kriterijima može postupiti po određenoj odredbi Kolektivnog ugovora.

Kako je poslodavac i koliko, sukladno pozitivnim propisima dužan plaćati radniku naknadu troškova za prijevoz na posao i s posla javnim prijevozom?

Postupajući po predmetnom zahtjevu, Zajedničko tijelo jednoglasno je odlučilo kako slijedi:

Članak 42. Kolektivnog ugovora glasi:

„Zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla mjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte....... Ako zaposlenik mora sa stanice međumjesnog javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci se utvrđuju u visini troškova mjesnog i međumjesnog javnog prijevoza.

U slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava javnog prijevoza različitih cijena, zaposlenik ima pravo na nadoknadu troškova ......one vrste javnog prijevoza koja je najpogodnija za poslodavca.

U slučaju da na određenoj relaciji nema javnog prijevoza, a zbog udaljenosti objektivno postoji trošak prijevoza, poslodavac je obvezan općim aktom utvrditi iznos kojim nadoknađuje zaposleniku trošak prijevoza, vodeći pri tome računa o cijeni koja se isplaćuje drugim zaposlenicima za slične udaljenosti.

Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za sljedeći mjesec.“

Prema navedenom članku poslodavac je dužan radniku isplatiti naknadu stvarnih troškova prijevoza koju smatra najpogodnijom. Temeljem stavka 2. citiranog članka, poslodavac ima pravo odlučiti koji je javni prijevoz za njega najpogodniji.

Koliko je poslodavac, sukladno pozitivnim propisima dužan plaćati radniku po prijeđenom kilometru za korištenje privatnog automobila u službene svrhe?

Članak 46. Kolektivnog ugovora glasi:

„Zaposleniku kojemu je odobreno korištenje privatnog automobila u službene svrhe, ima pravo na naknadu troškova u iznosu 30% cijene litre benzina ("super") po prijeđenom kilometru.

Pravo na korištenje privatnog automobila u službene svrhe, određuje poslodavac.“

Ukoliko je radniku odobreno korištenje privatnog automobila u službene svrhe, poslodavac mu je dužan isplatiti naknadu u skladu sa čl. 46. stavak 1. u iznosu 30% cijene litre benzina ("super") po prijeđenom kilometru.

Koliko je poslodavac, sukladno pozitivnim propisima dužan plaćati radniku na ime dnevnice za službeno putovanje u inozemstvo? A s obzirom na okolnost da postoji interna odluka poslodavca da isplaćuje 50% od propisane inozemne dnevnice za službena putovanja u Sloveniju.

Postupajući po predmetnom zahtjevu, Zajedničko tijelo jednoglasno je odlučilo kako slijedi:

Članak 44. Kolektivnog ugovora glasi:

„Dnevnica za službeno putovanje u inozemstvo obračunava se u visini propisanoj za korisnike koji se financiraju iz sredstava državnog proračuna.

Službeno putovanje u inozemstvo odobrava poslodavac.“

U skladu sa donošenom Odlukom o visini dnevnice za službeno putovanje u inozemstvo za korisnike koji se financiraju iz sredstava državnog proračuna (NN 08/06), ukoliko je radnik upućen na službeni put u inozemstvo od stane poslodavca pripada mu dnevnica u visini kako je to predviđeno u navedenoj Odluci. Prema navedenoj Odluci, u ovom trenutku, dnevnica za Republiku Sloveniju iznosi 50,00 EUR.

Da li radnik ima pravo izbora pojedinačne ili mjesečne prijevozne karte?

Da li poslodavac smije mjesečnu kartu umanjivati razmjerno broju dana provedenim na poslu ili neovisno o broju dana provedenom na poslu mora radniku isplatiti naknadu u visini pune mjesečne karte. Molimo i tumačenje za koliko se dana podrazumijeva mjesečna karta (30, odnosno 31 dana ili 22 dana koliko je prosječno mjesečno radnih dana)?

Postupajući po predmetnom zahtjevu, Zajedničko tijelo jednoglasno je odlučilo kako slijedi:

- Da li radnik ima pravo izbora pojedinačne ili mjesečne prijevozne karte?

Članak 42. Kolektivnog ugovora glasi:

„Zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla mjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte, odnosno ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Ako zaposlenik mora sa stanice međumjesnog javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci se utvrđuju u visini troškova mjesnog i međumjesnog javnog prijevoza.

U slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava javnog prijevoza različitih cijena, zaposlenik ima pravo na nadoknadu troškova prijevoza s posla i na posao u visini cijene one vrste javnog prijevoza koja je najpogodnija za poslodavca. „

Prema navedenom članku poslodavac je dužan radniku isplatiti naknadu stvarnih troškova prijevoza koju smatra najpogodnijom. Temeljem stavka 2. citiranog članka, poslodavac ima pravo odlučiti koji je trošak za njega najpogodniji.

- Da li poslodavac smije mjesečnu kartu umanjivati razmjerno broju dana provedenim na poslu ili neovisno o broju dana provedenom na poslu mora radniku isplatiti naknadu u visini pune mjesečne karte. Molimo i tumačenje za koliko se dana podrazumijeva mjesečna karta (30, odnosno 31 dana ili 22 dana koliko je prosječno mjesečno radnih dana)?

Prilikom isplate naknade troška prijevoza na posao i s posla, radnicima od strane poslodavca, ista se može vršiti na slijedeće načine:

a) Kada naknada troška prijevoza isplaćuje po cijeni pojedinačne prijevozne karte (po danu) – iznos naknade ovisi o broju dana koje je radnik radio (cijena pojedinačne karte X broj dana rada radnika prema evidenciji o prisutnosti radnika na radu).

Za dane koje radnik nije radio – npr. u dane godišnjeg odmora, bolovanja, blagdane, u dane koje je proveo na službenom putu i sl. ne može se isplatiti naknada troškova prijevoza na posao, budući da trošak prijevoza na posao nije niti nastao.

b) Kod isplate po cijeni mjesečne prijevozne karte – dvoje su moguće situacije – kada je radnikovo odsustvo sa rada predvidljivo i kada nije.

U slučajevima kada radnik nije unaprijed mogao predvidjeti da određeno razdoblje neće raditi (npr. bolovanje), a izdatak za prijevoz na strani radnika je već nastao, iznos naknade troškova prijevoza koji je poslodavac dužan isplatiti radniku jednak je visini stvarnog izdatka tj. u konkretnom slučaju iznos koji je radnik platio za mjesečnu prijevoznu kartu.

U slučajevima kada se može predvidjeti da radnik određeno razdoblje (a ponekad i koje je to razdoblje) neće raditi, (npr. bolovanja predvidljivog trajanja, službena putovanja, godišnji odmori i sl). poslodavac bi mogao izabrati koja vrsta refundacije je za njega u konkretnom slučaju pogodnija – refundiracija cijene pojedinačne karte radniku ili mu je još uvijek prihvatljivija refundacija cijene mjesečne prijevozne karte.

Ako radnik nije radio niti jedan dan u mjesecu, naknada za prijevoz mu se ne može isplatiti.